VIRTUALNI PJAT MORA

VIRTUALNI PJAT MORA

Vrlo često nađem se pred jednim uviježenim socološkim fenomenom, a taj je da u krajnje pojednostavljenoj  divergenciji živoga svijeta pojedini njegov primjerak svodimo na jestiv ili ne jestiv. U devedeset i devet posto slučajeva, kad vidite neku nepoznatu ribu, travojeda, biljku ili plod – a primamljivi su vam oku, upitat ćete se: jede li se to ili ne jede. Ako utvrdite da se jede, ljubav prema dotičnom živom obliku ili plodu naglo će u vama poskočiti. Saznate li pak, da je «TO» nejestivo, pače, možda i otrovno ili na bilo koji način opasno – neovisno o vizualnoj ljepoti i zanimljivosti, vaše će početno zanimanje naglo splasnuti i poželjet ćete da «TO» živi, kao i dosad, negdje daleko od vas. Ništa lijepo nije dovoljno lijepo, ako nije jestivo ili ako nema kakvu uporabnu vrijednost. Ljepota prirode, samo zbog ljepote, ostavlja nas poprilično ravnodušnima ili vrlo kratko zainteresiranima. Ponekad u nama izaziva i agresiju. Što ima tu nešto biti odboga lijepo, ako meni ništa ne koristi. Tragova takvih nas, ima oko nas puno. Uvijek sam se uzaludno pitao, zašto šetači prirodom u jesen, u potrazi za gljivama, sve druge osim onih nekoliko koje poznaju, temeljito išutiraju, unatoč tome što znaju biti veoma lijepe. Kakve veze ima je li gljiva jestiva ili nije jestiva, ako je ukras šume i ako te ne napada? Ne, mi moramo uništiti nejestive gljive, na svakom koraku, jer gljive postoje isključivo zbog nas. Slično je i s ribama. Sreća je tek što ribe žive malo dalje od nas, negoli gljive, pa im ne možemo do kraja održati lekciju o jestivosti i nejestivosti.

Napustimo napokon malo te naše trpeze, špahore, pjate, promišljanja svijeta nepcima, estetiku jestivosti, filozofiju mljaskanja i srkanja, liriku i epiku oblapornosti.

Kad sam prvi puta vidio morsko prase na koverti broda, bio sam fasciniran njegovom ružnom ljepotom. Mala debeljuca, smeđe, jako rašpaste kože s neobično velikim plavozelenim očima, bespomoćna i nepomična, osvojila me na prvi pogled. Bacio sam se usred ribarskoga posla na upoznavanje, ali su me odmah upozorili da uzalud trošim dragocjeno vrijeme, jer da morsko prase nije jestivo. E baš mi je bilo drago što nije jestivo. A žao, što je bilo kasno da mu pomognem vratiti ga u životnu sredinu. Uzalud sam govorio da je prase prekrasno. Odgovori su bili da od toga nikakve koristi, čak i kad bi bilo «prekrasno», ali da je zapravo strašno ružno. Svi morski psi su ružni, govorili su mi moji ribari, a morski je prasac najružniji među njima. U to vrijeme bio sam svjedokom čudnog običaja: da se ulovljeni prasac objesi o jarbol i tako osušen dugo «krasi» brod. Zašto li su se ukrašavali njime, kad su tvrdili da je ružan?

Zbog takvih i sličnih zbivanja u meni se, kao potreba za dušu, gotovo sam od sebe stvorio i jedan virtualni pjat. Pjat u kojem se sve može vidjeti, virtualno omirisati i okusiti, a ništa opipati. To je jedini pjat nad kojim bih htio biti dugo, dugo nagnut. Bez žlice i vilice.

U njemu bi moglo biti mora iz Modre špilje, prepletaja sunčevih zraka iz podmorske Katedrale kod Premude, oblutaka iz Igrana iz godine 1971., šarenih kamenčića s jedne plaže na vanjskoj strani Dugog otoka (kod otočića Mežanj), dio travnatog podmorja kod otoka Škarda. U mom virtualnom pjatu mora bilo bi bar nekoliko najljepših školjki koje sam izronio u djetinjstvu, pa čak i jedna periska ili palastura, koja je tada bila skoro veća od mene. Moglo bi biti i par čipkastih crvenih koralja s dubine od 120 metara. Nekoliko ogromnih meduza klobuka, nekoliko morskih puževa golaća iz Jaklinove zbirke. Jedna medvjedica, morsko prase skroz u dnu i sve žive vrste koje su nestale s popisa živih. Osobito «nejestive» vrste. A riba mjesec (bucanj) pojavila bi se samo u večernjim satima. Tu bi svakako bila i tzv. mati od srdele, samo zato što je lijepa i nejestiva. U mom pjatu ne bi bilo pijavica i nevera. Bonaca i tek kadikad kakav maestralić. U njem bi bilo odraza nekoliko najljepših uvala s Visa i Srednje vale s Unija, namreškanog pijeska iz uvale Bogova na Susku, odraza galebova oko Samunćela. Ne da bi bilo, nego svega toga ima u mom pjatu! I ima još tisuće drugih sastojaka i začina. Zaludu da vam ja sad tu nabrajam, kojih sastojaka i začina, kad ih vi ne možete pribaviti. Recepti za virtualne pjate mora su besmisleni. Svatko ih mora sam graditi, na svoj način i od svojih sastojaka. Nemajte straha! To vam je kao rog izobilja. Što više uzimate to vam Priroda više iznova daje!

Siti ste do guše, a dijeta duha je fantastična. «Jedete» najveći pjat na svijetu, a ni grama masnoće, ni kalorije, ni kolesterola. Nakon kušanja uvjerit ćete se da je tzv. nejestivo – zapravo najbolje jestivo!

Molim vas, napravite na početku ove godine svoj virtualni pjat mora i posegnite za njim kad ste u bilo kakvoj krizi (identiteta?!).

U međuvremenima i nadalje, naći ćemo se, dajbože, još za kakvom dobrom trpezom, za kakvim dobrim morskim pjatom iz kojeg se i ponešto dobrog može zahvatiti žlicom. Dobra se hrana,naime, dijeli s dobrim društvom, a onaj moj virtualni pjat? – njega ne dam nikome!