PROHIBICIJA ĆE UBITI NAŠE VRTOVE

PROHIBICIJA ĆE UBITI NAŠE VRTOVE

Zabrana prodaje zaštitinih sredstava u poljoprivredi, kupcima koji nemaju certifikat o položenom tečaju rukovanja zaštitinim sredstvima, ozbiljna je kazna malim povrtlarima  i svima koji njeguju okućnice. Njima par vrećica i bočica u najmanjim pakiranjima puno znači da zaštite svoje biljke. To su količine zbog kojih je apsurdno pohađati tečajeve i plaćati troškove predavanja. Usput rečeno, cvjećarstvom i povrtlarstvom iz ljubavi i sitnih kućnih potreba, bavi se uglavnom starija populacija, kojoj se baš i ne ide u škole, a i nije pri nekim novcima.

Brzo će proljeće, što im je činiti?

Propis je neumoljiv, prohibicija je stroga. Pripada, naravno, europskim standardima (kad li će neki drugi EU standardi u nas?).

Naši mali vrtlari morat će trčkarati i vući za rukav, nekog od rodbine, susjede, znance sa sela (ako ih ima!), koji kao sretnici posjeduju certifikat – da uz njihove zaštitne potrepštine, kupe i njima pokoju sitnicu. Možda će cupkati ispred agrarija, čekati bilo koga tko ima pravo kupnje i moljakati za uslugu. A možda će od svega toga odustati i prepustiti vrt njegovoj sudbini. S obzirom na bolesti i nametnike danas, sudbina može biti samo smrt vrta.

Logika ovoga propisa ima donekle opravdanje u činjenici da pretjeranim korištenjem zaštitnih preparata, trujemo tlo, trujemo biljke, korisne kukce, ptice i cijeli živi svijet u polju. No, tko to radi? Oni koji se poljoprivredom bave intenzivno. Zar ne bi edukacija bila dovoljna samo za njih? I tko kaže da, unatoč njihovoj edukaciji, neće i dalje tjerati po starom običaju, u želji da sačuvaju usjeve pod svaku cijenu. A onaj mali vrtlar, koji s vrećicom od 10 grama insekticida protiv lisnih uši – on sigurno neće biti velika prijetnja općem zagađenju. Uostalom, i on posredno može doći do svojih potreba.

Pitanje je onda, čemu suštinski služi ovaj propis? Je li i on izdanak administrativne torture? Novi financijski danak za poljoprivrednike?

Nisam protiv permanentne edukacije u poljoprivredi, ali sam protiv ovakve prohibicije. Čujem da i Talijani imaju isti propis koji trgovci već odavno ne poštivaju. Svatko za svoj novac kupi što hoće.

Kod mog trgovca mislio sam proći na diplomu Poljoprivredne škole, jedne od nekoliko koje sam svršio, tamo mi je zaštita bilja bio jedan od najvažnijih stručnih predmeta. Uzalud. Vjerojatno ni inženjer agronomije ne može bez certifikata bolje od mene proći.

Još ništa pametnoga nisam smislio. Idem u svoj vrt porazgovarati s biljkama, kako da se branimo.