OP ART

Op art i opušteni art - to se ovih dana nosi u šumi.

TEORIJA EZOTERIJE

Ako te ljepota ne oplemeni
ako ti ljepoti ne podariš
tračak ezoteričnoga smisla -
onda ste se uzalud sreli.

frašker i fraškerić

između mene i obzora

Fraškerić

ISKRENOST

Iskrenost - (solilokvij)

kao jedna od temeljnih civilizacijskih vrijednosti.
Pitanje:
Kako je civilizacija napredovala ako iskrenost nije bila
jedna od temeljnih polazišta:
u obitelji, u vjeri, u vlasti i politici, u vojsci, u gospodarstvu,
u društvu, u ljubavi....? (a napredak je naš kozmički ponos).
Koliko mi iskrenost pomaže, ako vjerujem da sam sam sebi
najbliži rod, a iskrenost uzvraća,
da nemam veze sam sa sobom!

STRUGI LICA

(INTERLUDIJ ZA BUDUĆE KORICE KOLUMNI STRUGALICE)

Pošto ne puši, Strugi piše s obje ruke. Malo lijevom, malo s desnom. I baš pomisliš kako mu je desna pametnija, a on te iznenadi s lijevom. Možda su mu malo kriva slova što izlaze ispod lijeve ruke, ali kao čitatelj navikneš se. Skoro kao da je po srijedi neki rukopisni designe, bez zadnjih misli. Ne daje on prednost nijednoj ruci. Nego kako mu dođe. Tako on lijepo zbunjuje sve one koji su naviknuti čitati na jednu ruku.

Njegov tip kolumne ja zovem otvorena kolumna. Kao kad u navrat-nanos namještenom stanu otvoriš sva vrata i prozore. Možeš pozvati unutra koga god hoćeš i to sa svih strana. Kad se skupi kritična masa posjetitelja, e onda on uvodi svoj red i svoju igru. I trudi se da nitko ne ostane zapostavljen ili suvišan, da nitko ne bude lišen njegova uveseljavanja ili pak podbadanja. Kad smo kod tog njegovog podbadanja, valja mu priznati da svako njegovo podbadanje ima cifrasti plašt humora, prividnu lepršavost i izvjesni šarm, koji u ciljanim likovima izaziva isprva smiješak i ne-ljutnju – a kasnije je kasno. Stoga se potencijalni likovi za podbadanje grdo prevare u neformalnim druženjima sa Strugijem. Otvore se pred njim puno više negoli bi se otvorili s nekim takozvanim ozbiljnim kolumnistima. A onda se nađu na tapetu.

A Strugi kaže: Ako vam je suđeno biti na tapetu, onda možete od tzv. ozbiljnih (čitaj: otrovnih) kolumnista bježati kao đavo od tamjana, opet ćete tamo svršiti, a sa mnom se barem družite, nasmijete se, uživate, počastite me – i eto vas tamo gdje ste se morali naći. Oni vas ocrne gore nego što bi vam i najgori neprijatelj učinio, a ja vam uz sve što vam pripada, još neđem i neku malu pozitivnu crtu, skoro i ljudsku.

Tako njegovi ciljani likovi ostanu skoro i zadovoljni. Poneki baš skoro. Bar mrvicu. Iako su dobili po repu. Ne mogu se jučer smijati na svoj račun, a danas mu ne reć, zdravo.

Tako njegovim kolumnama dodajem još jedan  karakter – suhe knedlice.

Ima on u svojim kolumnama puno metoda kako izbjeći opasnost stvaranja vječnih, zakletih i smrtnih neprijatelja.

Kad naivni čitatelj pomisli da će uslijediti tirada, traktat, paljba, golema nakupina ružnih epiteta (neću napisati bujica), protiv neke njemu neomiljene osobe, a koja se našla u Strugijevoj otvorenoj kolumni, autor tada, gotovo u pola riječi stane i nastavi s nekom sasvim lijevom temom, koju je opravdao običnim veznikom ili se njemu čini da je našao veznik. S vezom.

Uvjerenja sam da Strugi, prije negoli sjedne za stol, već ima napisanu kolumnu. I jedan je od rijetkih kolumnista koji tako jednostavno i točno prenosi ono što mu je već u glavi – na papir (ili na što se već danas prenose tekstovi iz glave). I ne može ga ništa, iz njemu vanjskoga svijeta, zbuniti. On je to smislio i on će to napisati. Mora da ima i jednog malog lektora u glavi.

Zato je on i ekonomski vrlo isplativ kolumnist.

Zato on može pisati s obje ruke. Kako je kojoj po volji.

Ima još jedna, meni valjana, ocjena njegovih kolumni. Djeluju kao dnevna razbibriga. Hoćeš čitati, nećeš čitati. Pomisliš, bit će i sad sto posto isti kao i prošli puta. A onda se ipak vratiš čitanju, jer možda propustiš kakav dnevno-političko-komunalno-tračersko-vickasti biserčić.

Zna on i ono što stari alkemičari kolumnisti znaju – kad nema baš puno štofa, može se odijelo skrojiti i od šarene laže, imaginacije, od carevog novog ruha, od Pipi Duge Čarape, pa i od Tarantina.

E, tarantinovski pristup dramaturgiji, i to je bitna karakteristika ove produkcije o kojoj pišem. Svi mi koji čitamo kolumne i dalje smo uvjereni da je kolumna jedna vrst aktualne priče. S početkom i krajem. Ako je više tema u jednoj, onda bismo rado da između tema stoje one zvjezdice, kao znak stop na križanju. No, većina etabliranih autora, koji imaju i status književnih epika, obično nađu, a ova naša stvarnost baš im ide na ruku, samo jednu temu, i onda nemaju problema s odvajanjem ili spajanjem pojedinih dijelova u jednu cjelinu. Pa to često i djeluje kao jedna aktualna priča. Kod Strugija je malo drugačija priča. On se odmah na početku potrudi da uvjeri čitatelja kao je po srijedi jedna priča („...bio ja ovih dana...“), a zapravo je to zamka iza koje stoje razne okupljene asocijacije, kukavičja jaja s autorskom oznakom, vozanja po tankom ledu, a nerijetko i obične chiaccherate s najavom kakve bodljikavosti. Nešto od toga zavrjeđuje redak ili dva, kadikad i više od toga, a ponešto i pola stupca, što bi rekli stari novinari. Ali okvir je tu. Njegov.

Naravno da je Strugi nesavršen.

I tu mu pomaže tarantinijevština. Kad pomisliš da je kraj, nije, kad misliš da si u sredini, nisi, kad si uvjeren da si glavni lik, Strugi te ubije na početku.... Dramaturgija ubi bože za američke skolastičare. Ali što je drugima mana, za Strugija je to korisna igračka. Hoće mu se i može mu se. Jer nema kompleksa prema starim školama.

Ne znam samo zašto već sad nema kose na glavi?