srijeda, 27. siječnja 2016.

PROHIBICIJA ĆE UBITI NAŠE VRTOVE


PROHIBICIJA ĆE UBITI NAŠE VRTOVE


Zabrana prodaje zaštitinih sredstava u poljoprivredi, kupcima koji nemaju certifikat o položenom tečaju rukovanja zaštitinim sredstvima, ozbiljna je kazna malim povrtlarima  i svima koji njeguju okućnice. Njima par vrećica i bočica u najmanjim pakiranjima puno znači da zaštite svoje biljke. To su količine zbog kojih je apsurdno pohađati tečajeve i plaćati troškove predavanja. Usput rečeno, cvjećarstvom i povrtlarstvom iz ljubavi i sitnih kućnih potreba, bavi se uglavnom starija populacija, kojoj se baš i ne ide u škole, a i nije pri nekim novcima.
Brzo će proljeće, što im je činiti?
Propis je neumoljiv, prohibicija je stroga. Pripada, naravno, europskim standardima (kad li će neki drugi EU standardi u nas?).
Naši mali vrtlari morat će trčkarati i vući za rukav, nekog od rodbine, susjede, znance sa sela (ako ih ima!), koji kao sretnici posjeduju certifikat – da uz njihove zaštitne potrepštine, kupe i njima pokoju sitnicu. Možda će cupkati ispred agrarija, čekati bilo koga tko ima pravo kupnje i moljakati za uslugu. A možda će od svega toga odustati i prepustiti vrt njegovoj sudbini. S obzirom na bolesti i nametnike danas, sudbina može biti samo smrt vrta.
Logika ovoga propisa ima donekle opravdanje u činjenici da pretjeranim korištenjem zaštitnih preparata, trujemo tlo, trujemo biljke, korisne kukce, ptice i cijeli živi svijet u polju. No, tko to radi? Oni koji se poljoprivredom bave intenzivno. Zar ne bi edukacija bila dovoljna samo za njih? I tko kaže da, unatoč njihovoj edukaciji, neće i dalje tjerati po starom običaju, u želji da sačuvaju usjeve pod svaku cijenu. A onaj mali vrtlar, koji s vrećicom od 10 grama insekticida protiv lisnih uši – on sigurno neće biti velika prijetnja općem zagađenju. Uostalom, i on posredno može doći do svojih potreba.
Pitanje je onda, čemu suštinski služi ovaj propis? Je li i on izdanak administrativne torture? Novi financijski danak za poljoprivrednike?
Nisam protiv permanentne edukacije u poljoprivredi, ali sam protiv ovakve prohibicije. Čujem da i Talijani imaju isti propis koji trgovci već odavno ne poštivaju. Svatko za svoj novac kupi što hoće.
Kod mog trgovca mislio sam proći na diplomu Poljoprivredne škole, jedne od nekoliko koje sam svršio, tamo mi je zaštita bilja bio jedan od najvažnijih stručnih predmeta. Uzalud. Vjerojatno ni inženjer agronomije ne može bez certifikata bolje od mene proći.

Još ništa pametnoga nisam smislio. Idem u svoj vrt porazgovarati s biljkama, kako da se branimo.

nedjelja, 24. siječnja 2016.

VIRTUALNI PJAT MORA



VIRTUALNI PJAT MORA

Vrlo često nađem se pred jednim uviježenim socološkim fenomenom, a taj je da u krajnje pojednostavljenoj  divergenciji živoga svijeta pojedini njegov primjerak svodimo na jestiv ili ne jestiv. U devedeset i devet posto slučajeva, kad vidite neku nepoznatu ribu, travojeda, biljku ili plod – a primamljivi su vam oku, upitat ćete se: jede li se to ili ne jede. Ako utvrdite da se jede, ljubav prema dotičnom živom obliku ili plodu naglo će u vama poskočiti. Saznate li pak, da je «TO» nejestivo, pače, možda i otrovno ili na bilo koji način opasno – neovisno o vizualnoj ljepoti i zanimljivosti, vaše će početno zanimanje naglo splasnuti i poželjet ćete da «TO» živi, kao i dosad, negdje daleko od vas. Ništa lijepo nije dovoljno lijepo, ako nije jestivo ili ako nema kakvu uporabnu vrijednost. Ljepota prirode, samo zbog ljepote, ostavlja nas poprilično ravnodušnima ili vrlo kratko zainteresiranima. Ponekad u nama izaziva i agresiju. Što ima tu nešto biti odboga lijepo, ako meni ništa ne koristi. Tragova takvih nas, ima oko nas puno. Uvijek sam se uzaludno pitao, zašto šetači prirodom u jesen, u potrazi za gljivama, sve druge osim onih nekoliko koje poznaju, temeljito išutiraju, unatoč tome što znaju biti veoma lijepe. Kakve veze ima je li gljiva jestiva ili nije jestiva, ako je ukras šume i ako te ne napada? Ne, mi moramo uništiti nejestive gljive, na svakom koraku, jer gljive postoje isključivo zbog nas. Slično je i s ribama. Sreća je tek što ribe žive malo dalje od nas, negoli gljive, pa im ne možemo do kraja održati lekciju o jestivosti i nejestivosti.
Napustimo napokon malo te naše trpeze, špahore, pjate, promišljanja svijeta nepcima, estetiku jestivosti, filozofiju mljaskanja i srkanja, liriku i epiku oblapornosti.
Kad sam prvi puta vidio morsko prase na koverti broda, bio sam fasciniran njegovom ružnom ljepotom. Mala debeljuca, smeđe, jako rašpaste kože s neobično velikim plavozelenim očima, bespomoćna i nepomična, osvojila me na prvi pogled. Bacio sam se usred ribarskoga posla na upoznavanje, ali su me odmah upozorili da uzalud trošim dragocjeno vrijeme, jer da morsko prase nije jestivo. E baš mi je bilo drago što nije jestivo. A žao, što je bilo kasno da mu pomognem vratiti ga u životnu sredinu. Uzalud sam govorio da je prase prekrasno. Odgovori su bili da od toga nikakve koristi, čak i kad bi bilo «prekrasno», ali da je zapravo strašno ružno. Svi morski psi su ružni, govorili su mi moji ribari, a morski je prasac najružniji među njima. U to vrijeme bio sam svjedokom čudnog običaja: da se ulovljeni prasac objesi o jarbol i tako osušen dugo «krasi» brod. Zašto li su se ukrašavali njime, kad su tvrdili da je ružan?
Zbog takvih i sličnih zbivanja u meni se, kao potreba za dušu, gotovo sam od sebe stvorio i jedan virtualni pjat. Pjat u kojem se sve može vidjeti, virtualno omirisati i okusiti, a ništa opipati. To je jedini pjat nad kojim bih htio biti dugo, dugo nagnut. Bez žlice i vilice.
U njemu bi moglo biti mora iz Modre špilje, prepletaja sunčevih zraka iz podmorske Katedrale kod Premude, oblutaka iz Igrana iz godine 1971., šarenih kamenčića s jedne plaže na vanjskoj strani Dugog otoka (kod otočića Mežanj), dio travnatog podmorja kod otoka Škarda. U mom virtualnom pjatu mora bilo bi bar nekoliko najljepših školjki koje sam izronio u djetinjstvu, pa čak i jedna periska ili palastura, koja je tada bila skoro veća od mene. Moglo bi biti i par čipkastih crvenih koralja s dubine od 120 metara. Nekoliko ogromnih meduza klobuka, nekoliko morskih puževa golaća iz Jaklinove zbirke. Jedna medvjedica, morsko prase skroz u dnu i sve žive vrste koje su nestale s popisa živih. Osobito «nejestive» vrste. A riba mjesec (bucanj) pojavila bi se samo u večernjim satima. Tu bi svakako bila i tzv. mati od srdele, samo zato što je lijepa i nejestiva. U mom pjatu ne bi bilo pijavica i nevera. Bonaca i tek kadikad kakav maestralić. U njem bi bilo odraza nekoliko najljepših uvala s Visa i Srednje vale s Unija, namreškanog pijeska iz uvale Bogova na Susku, odraza galebova oko Samunćela. Ne da bi bilo, nego svega toga ima u mom pjatu! I ima još tisuće drugih sastojaka i začina. Zaludu da vam ja sad tu nabrajam, kojih sastojaka i začina, kad ih vi ne možete pribaviti. Recepti za virtualne pjate mora su besmisleni. Svatko ih mora sam graditi, na svoj način i od svojih sastojaka. Nemajte straha! To vam je kao rog izobilja. Što više uzimate to vam Priroda više iznova daje!
Siti ste do guše, a dijeta duha je fantastična. «Jedete» najveći pjat na svijetu, a ni grama masnoće, ni kalorije, ni kolesterola. Nakon kušanja uvjerit ćete se da je tzv. nejestivo – zapravo najbolje jestivo!
Molim vas, napravite na početku ove godine svoj virtualni pjat mora i posegnite za njim kad ste u bilo kakvoj krizi (identiteta?!).

U međuvremenima i nadalje, naći ćemo se, dajbože, još za kakvom dobrom trpezom, za kakvim dobrim morskim pjatom iz kojeg se i ponešto dobrog može zahvatiti žlicom. Dobra se hrana,naime, dijeli s dobrim društvom, a onaj moj virtualni pjat? – njega ne dam nikome!


četvrtak, 21. siječnja 2016.

ČVARCI ZA BIRANO DRUŠTVO

čvarci za birano društvo

Povod za ovu crticu je 15. Ucvirkenfest, koji će se održati 13.02.2016 na pulskoj tržnici kada ćemo ponovno iskazati -
- naše stoljetno oduševljenje Njegovu visočanstvu, rodonačelniku svih mesnih prerađevina, sočnom, hrskavom i masnom – Ucvirku!

sociološka dimenzija čvaraka:
ruralno jelo koje se prošverca na gradski stol
teško i masno jelo koje je industrija prerade mesa pokušala rafinirati prešanjem do iznemoglosti. međutim, unatoč negativističkom urbanom stavu spram ucvirkima, čvarak se žilavo drži stola i postaje prava dragocjenost izvan klasičnog objeda, osobito uz kukuruzni kruh, uz oštro domaće piće ili uz vino. Ako nema kukuruznoga kruha, onda ide i uz pšenični stari da bi valjda djelovao što više seljački. čvarak je dobrodošao zimi čak i najzakletijim korisnicima biljnih masnoća, jer će im smanjiti opasnost od stvaranja kamenca na žuči. preporuča se svakako uz njega jesti češnjak koji smanjuje kolesterol ili pak kapulu koja pomaže jetri pri silnom poslu oko razlaganja čvarkovih masnoća. čvarak je jelo bogatih seljaka i siromašnih građana. jelo ljubitelja jake hrane i začina, takozvanih napaljenih gurmana, ali i probirljivaca za trpezom, te produhovljenih bonkulovića. čvarak je nekad bio sporedni proizvod pri topljenju masti, no danas bi se moglo tvrditi suprotno.

Čvarci na nekoliko načina
Obični, sa zeljem i kumpirima, u kruhu, na fritu i namaz od čvaraka & kapula - o tome ćemo podrobnije nakon ovogodišnjeg petnaestog po redu Ucvirkenfesta!

ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

HORORIZAM

(s ove onostranice)



S obzirom da nas plaše ratovima, terorizmom, asteroidima, karcinomima, kreditnim ropstvima, poskupljenjima, besparicom, besposlenošću, korporativnim terorom, čipiranjima, videokamerama na svakom kantunu i opraštanjima velikim lopovima - valja nam priznati da smo svjedoci jednog bizarnog civilizacijskohg razdoblja - hororizma!

srijeda, 6. siječnja 2016.

KRALJEVSKI GRANCI POVERI




Može biti da su grmalji, kosmeji, žbirci, grancipori ili granci poveri, kako ih stari Puležani zovu, bili nekad siromaška hrana (granci poveri – raci siromahi), ali danas su sve samo ne to. Pače, prije ih možemo svrstati u kraljevski zalogaj na stolu. Cijena im je sve više kraljevska. A pravi su izazov kreativnim kuharima primorske hrane. Ono što ih još drži bliskima plebsu, jest mogućnost da se ulove bez sofisticiranih ribarskih alata. Znači, čak i rukom, uz samu obalu, pa čak i na obali. Naravno, ova privilegija pripada hrabrima, vještima, odnosno znalcima ovog specifičnog posla. Grmalj je, naime, i plašljiv i hrabar. Ali uvijek je hitar. Kad zauzme obrambeni položaj, bolje ga je rukom ne dirati. Opet, najlakše ga je uloviti preklapanjem rukom, još dok je nespreman na obranu. Ozgor, preko cijeloga njegova tijela, dok ima savijena kliješta. Ako ih pak ispruži, onda zaista djeluje kao iz crtića, vi rukom na nj, on napadački grif kliještom, i tako naizmjence. Kliješta su mu zaista grmaljska, i velika i snažna. Grmalji ljeti rado šeću plićacima, kriju se po škrapama, a noću izlaze na žalo, na stijene. Omiljena hrana su hobotnicama. Otud hobotnice noću u pličini. Otud i lov na njih spada u noćnu aktivnost. Valja se oboružati visokim ribarskim čizmama, jakom, u snop usmjerenom svjetiljkom, kratkim malim ostima, istim takvim sakom (voligom) i mrežicom ili reštom u kojoj se ulov nosi. Teren (od žala do dubine ispod pasa) brzo se pretražuje. Pronađeni grmalj zatečen je svjetlom, a tada valja i uloviti, izvući iz škrape ili sustići voligom na čistini. Cijela igra vrlo je uzbudljiva i prilično naporna. Dok sam naukovao za ovu vrst lova, nisam stizao niti jednog uloviti i jedva sam sustizao prave lovce, tek da pokupim i nosim njihov ulov. Toliko su brzo preda mnom skakali po stijenama i stjenovitome dnu. Dok se ne odlučite na takvu avanturu, radije sjednite uz more i ostacima hranite male grmalje poletarce, koji će se brzo ispod vas okupiti.
Brodeti u kojima se nađu birane vrste riba, „propisane“ brodetu, uza sve ostale sastojke, preporučljivo je da imaju dva-tri grmalja, koji podržavaju slatkoću brodeta, te daju obol vizualnoj atraktivnosti jela. Valja ih raščetvoriti ili pak samo onako cijele, malo drvenim batom razbijene, dodati. Na škoju, nerijetko samo se od njih radi brodet. Odstrani se „rep“ sa zatkom i škržna unutarnja rozeta, grancipori se razbiju ili odvoji oklop od donjega dijela i sve se pirja na kosanoj kapuli.
Lagano miješajte i po potrebi dolijevajte tankim temeljcem. Na pola kuhanja, a to znači kad rakovi pocrvene, dodajte nasjeckani češnjak, peršin i umak od rajčica, a zatim dolijevajte pola vina, pola temeljca. Popaprite i ostavite još pola sata na vatri da se umak zgusne. Ovaj brodet najbolje je poslužiti skupa s istarskim posuticama ili taljatelama učinjenima sa sipinim crnilom. Važno je da skuhaju (za razliku od inače!) u malo posoljene vode, da voda gotovo ishlapi, a one ipak ne budu prekuhane. Gotovu tjesteninu prespite u brodet i promiješajte.
I za kraj, jedna mala deliciozna caka. Dvije-tri veće cate (kliješta) pažljivo razbijte batom, tek da oklop popuca. Onda još pažljivije odvojite oklop, tako da ostane samo meso u komadu. Uvaljate ovlaš u domaće kukuruzno brašno i kratko pofrigajte na maslinovu ulju. Bit će to sam vrhunac slasna zalogaja.



utorak, 5. siječnja 2016.

NE DAJU MI FRIGANE ZERE



U vrijeme adventa, pa i ovo oko Nove godine, nismo se baš nešto najeli ribe. Bakalar je dvostruko skuplji negoli prošle godine u ovo vrijeme, imali smo zabranu lova srdele puno prije lovostaja, a druga riba, budimo iskreni, skupa je za naš danapnji prosječan kućni budžet. Jednom u deset dana možda i može biti riba na meniju, ali teško da mo
U posljednje vrijeme nerijetko poželim uživati u našoj nekad vrlo čestoj marendi – friganim gavunima ili još bže biti dvaput u tjednu, što bi bilo normalno u ovom našem podneblju.olje – zerima ili oligama. Atherina hepsetus – gavun i Atherina Boyeri – oliga, zer.
Nije da ih nema na peškariji, ali moraš pogoditi dan, a koji puta i sat, ako ih želiš kupiti. Razlog tome je vrlo bizaran. Europski zakoni, i Mediteranska uredba, zabranila je mreže oka ispod 14 mm, po dijagonali, a naše oližnice radile su najbolje s okom od 10 mm. U ovo veće oko zere se zabadaju ili imbrokivaju, a takve ih je nemoguće vaditi iz mreže. Zeri se inače love u saku, potpuno su slobodne u mreži.
Da stvar bude još gora, zabranjeni su i oni mali zereri, što smo ih raspete među četiri žice znali s obale spustiti u more i uloviti dvi tri šake zera za marendu. Jedan moj penzić, ne znajući za tu zabranu, platio je paprenu kaznu, nekih tri tisuće kuna.
To bi značilo da je ono malo zeri na ribarnici ulovljeno u krivolovu.
Nije baš. U Istri ima pet brodica registriranih za lov oližnicama. Cijelu prošlu godinu radili su na studiji, skupa sa splitskim Institutom za oceanografiju i ribarstvo i Upravom za ribarstvo, s kojom bi se trebala izboriti derogacija za neke detalje na potegačama, plivarice za lov na plićim područjima od sada dozvoljenih 50 metara i derogacija odredbe u korist manjeg oka od 14 mm samo za oližnice. Valja pripomenuti da se u oližnicu ne lovi nikakva druga riba, tek pokoja iglica ili šarun. Oližničar, Milorad Harašić priča mi da je studija vrlo obećavajuća i da će na adresu onih koji odlučuju doći tijekom ovoga mjeseca.
Dotad se lovi kako se lovi. A poznato je da smo mi stroži prema sebi negoli su drugi prema nama. Tako su naši oližničari kažnjeni sa 6 tisuća kuna kazne, jer su lovili na udaljenosti od 285 metara od obale, a morali su loviti na najmanje 300 metara.
Druga je priča što se zeri i gavuni love na 15 metara dubine. Ajde ti nađi dubinu od 15 metara na 300 metara udaljenosti.

Uglavnom, ne bude li prihvaćena derogacija, siguran sam, ostadosmo mi bez zera i gavuna, ostadosmo bez naše tradicionalne marende. Jer s velikim okom u mreže love se veća riba, a bome zeri i gavuni ne mogu biti veći negoli jesu, 10 do 12 mm u prosjeku i za njih stvarno treba malo oko. To što njih europski zakonodavac nema u njegovom moru, što me briga, meni je važno da ih mi imamo i da ih ja hoću guštati. Po zakonu.