PROHIBICIJA ĆE UBITI NAŠE VRTOVE
Zabrana
prodaje zaštitinih sredstava u poljoprivredi, kupcima koji nemaju certifikat o
položenom tečaju rukovanja zaštitinim sredstvima, ozbiljna je kazna malim povrtlarima
i svima koji njeguju okućnice. Njima par
vrećica i bočica u najmanjim pakiranjima puno znači da zaštite svoje biljke. To
su količine zbog kojih je apsurdno pohađati tečajeve i plaćati troškove
predavanja. Usput rečeno, cvjećarstvom i povrtlarstvom iz ljubavi i sitnih kućnih
potreba, bavi se uglavnom starija populacija, kojoj se baš i ne ide u škole, a
i nije pri nekim novcima.
Brzo
će proljeće, što im je činiti?
Propis
je neumoljiv, prohibicija je stroga. Pripada, naravno, europskim standardima
(kad li će neki drugi EU standardi u nas?).
Naši
mali vrtlari morat će trčkarati i vući za rukav, nekog od rodbine, susjede,
znance sa sela (ako ih ima!), koji kao sretnici posjeduju certifikat – da uz
njihove zaštitne potrepštine, kupe i njima pokoju sitnicu. Možda će cupkati
ispred agrarija, čekati bilo koga tko ima pravo kupnje i moljakati za uslugu. A
možda će od svega toga odustati i prepustiti vrt njegovoj sudbini. S obzirom na
bolesti i nametnike danas, sudbina može biti samo smrt vrta.
Logika
ovoga propisa ima donekle opravdanje u činjenici da pretjeranim korištenjem
zaštitnih preparata, trujemo tlo, trujemo biljke, korisne kukce, ptice i cijeli
živi svijet u polju. No, tko to radi? Oni koji se poljoprivredom bave
intenzivno. Zar ne bi edukacija bila dovoljna samo za njih? I tko kaže da,
unatoč njihovoj edukaciji, neće i dalje tjerati po starom običaju, u želji da
sačuvaju usjeve pod svaku cijenu. A onaj mali vrtlar, koji s vrećicom od 10
grama insekticida protiv lisnih uši – on sigurno neće biti velika prijetnja
općem zagađenju. Uostalom, i on posredno može doći do svojih potreba.
Pitanje
je onda, čemu suštinski služi ovaj propis? Je li i on izdanak administrativne torture?
Novi financijski danak za poljoprivrednike?
Nisam
protiv permanentne edukacije u poljoprivredi, ali sam protiv ovakve
prohibicije. Čujem da i Talijani imaju isti propis koji trgovci već odavno ne
poštivaju. Svatko za svoj novac kupi što hoće.
Kod
mog trgovca mislio sam proći na diplomu Poljoprivredne škole, jedne od nekoliko
koje sam svršio, tamo mi je zaštita bilja bio jedan od najvažnijih stručnih
predmeta. Uzalud. Vjerojatno ni inženjer agronomije ne može bez certifikata
bolje od mene proći.
Još
ništa pametnoga nisam smislio. Idem u svoj vrt porazgovarati s biljkama, kako
da se branimo.