LJUDI I SJEĆANJA

JEDNO MOJE SJEĆANJE NA ZLATKA MEĐIMORECA

Ima situacija kada netko jednostavno otvori vrata i uđe u tvoj život, a ti to veselo prihvatiš. Takav je za mene bio Zlatko Međimorec. Naše poznastvo bilo je površno, druženje vrlo rijetko, zajedničke teme uglavnom neuhvatljive, ali veselo ozračje susreta sve je ovo nadilazilo. I uvijek započinjalo: Pa gdje si ti dragi Zlatko/Žižo!

Čuo sam ja, ne mogu reći da nisam, da je Zlatko jedno vrlo ugledno ime u našem glazbenom svijetu, da su on i Vjekoslav Šutej osnovali Zagrebački komorni orkestar, da je bio vrstan glazbeni pedagog i svjetski čovjek. I zaljubljenik u Grožnjan i Istru, i da ju je osvojio za obitavalište.

Umro je nenadano u 68. godini, u ljeto 2015. godine, a ja sam, nemaran, za to saznao tek kasnije. Mislim da smo se zadnji puta vidjeli u Oprtlju, ili Momjanu, nisam siguran. I on je, u toj gužvi oko šanka, meni prišao, i rekao: Pa gdje si ti, dragi Žižo. Obradovao sam se, kao i svaki puta. Ali sjena nad tim susretom, bila je bliska mojoj slutnji da mi veseli, energični, uvijek za pametni razgovor inspirativni Zlatko, pomalo stoji u nekoj duboko intimnoj sjeni. Kasnije sam se nastojao korigirati, i reći sebi, a ne vidiš u njemu i malo sebe? Godinice. I poprilično, uza sav naš optimizam, uzaludnih borbi i uzaludnih filozofija. Uzeo sam i to u obzir, ali mi nije bilo dovoljno. Razgovori o slabostima nisu nikad, među nama, došli na red. Dosta je što većina drugih nalazi utjehu u žalopojkama.

Zlatko Međimorec bio je neobično domišljat čovjek, s time što je ovo – neobično, - meni najzanimljivije u domišljatosti.

Njegova majka živjela je sama u Rovinjskom selu. I za povremenih sinovljevih posjeta znala bi reći da ju je malo strah u toj njezinoj osami. Zašto strah, pitao bi ju Zlatko, pa ti majko živiš u kući koja je visoko ograđena, imaš masivni drveni portun. Iza svega toga ne vidi se dvorište, niti sam ulaz u kuću. Nemaš ni neke vrijednosti koje bi mogle biti mamac za lopove. Ukratko, nemaš nikakvih razloga za strah od nekih nasilnih upada.

Uzalud. Majka upravo od toga ima straha.

Sad dolazi do izražaja Zlatkova neobična domišljatost. Da bi majku konačno oslobodio osamljeničkoga straha, on kupuje veliku emajliranu ploču s karakterističnim likom, ispod kojega piše: Pazi, oštar pas. Ploču lijepo pričvrsti s vanjske strane masivnoga portuna. Majka to gleda i uzvraća: ali Zlatko, ja ne mogu brinuti još i o nekom velikom, opasnom psu. Dosta mi je brige o sebi samoj.

Ništa ne brini majko, veselo odgovara Zlatko. U prostranom dvorištu postavlja visoko rastegnutu čeličnu sajlu, a na nju, alkom okačeni lanac sa psećom ogrlicom. Još dodaje i veliku pseću kućicu s napisanim imenom psa i posudicom za hranu.

Majka opet molećivo, ali ja neću psa!

A Zlatko, nećeš ga ni imati, majko. Ovo je sve napravljeno samo zato da bi drugi bili uvjereni kako ti imaš velikog i opasnog psa i da te potencijalni lopovi i nasilnici u širokom krugu zaobilaze.

Pa dobro, nek ti bude, pristaje majka na tu imaginarnu zaštitu. Još joj sin savjetuje da koji puta s onim lancem prošeta po zategnutoj sajli, ne bi dočarala zvuk po kojem se može naslutiti da pas na lancu šeta uzduž dvorišta.

I vratila se sigurnost osamljenoj majci.

Sve do jednog nemilog dana, kada je policija zakucala na masivni portun. Iznenadila se parona, što li će policija na njezinu portunu.

Gospođo, službeni će glas, imamo dojavu da vaš pas napada ovce na obližnjim ispašama. Moramo obaviti izviđaj.

Zlatkova majka ne može vjerovati svojim ušima! Moj pas napada okolo ovce?

Da, upravo vaš pas. Ali ne samo da napada, već je učinio velike štete mjesnom ovčaru.

Pa nemoguće, jer ja nemam psa.

Hm, nemate psa, a imate ploču s upozorenjem na oštrog psa, imate duž cijelog dvorišta zategnutu sajlu i na njoj lanac s ogrlicom, imate veliku pseću kućicu, čak i posudu za hranu, - pa nemojte barem to zanijekati, gospođo.

Ne, ne, sve je to u redu, ne poričem, ali psa nemam. Evo mogu vam to i moji susjedi potvrditi.

 Gospođo, već smo se kod susjeda raspitali, upravo oni potvrdili su nam, do jednoga, da vi imate velikog i vrlo opasnog psa. Morat ćemo sastaviti zapisnik.

I nikoga, stvarno nikoga, brižna Zlatkova majka, nije mogla razuvjeriti u to da je štiti od osame veliki i opasni pas.

Eto, ponekad su nadahnuta gluma i scenografija uvjerljivije od stvarnog života. I tu se samo neki od nas mogu životno zaigrati.

Još nekim neobičnim domišljatostima uljepšavao je svoj život Zlatko Međimorec. Sve su ga one veselile, neovisno jesu li bile praktične, korisne ili su mu se pak  vraćale kao ova koju sam slobodno prepričao.

Plava vrpca Vjesnika 2016

 

DRAGI SLUŠATELJI I PRIJATELJI POMORSKE VEČERI........

U svom novinarskom pozivu, razgovarao sam s nekoliko dobitnika Plave vrpce Vjesnika i uvijek su te osobe bile prepune ponosa i s velikim nabojem emocija, onda kad bi prepričavale te traumatične trenutke spašavanja tuđih života. Sjećam se kad mi je pokojni Pero Kaluđerović, svojevremeni dobitnik Plave vrpce, u mikrofon izrekao: S ovom nagradom ja sam ispunio svoj životni cilj!

Tada i u sličnim trenucima nastojao sam sebi protumačiti kako to da ti tvrdi ljudi, s tragovima grubog života i rada na moru, mogu odjednom postati toliko tankoćutni. A uvjerio sam se da i prigodom primanja ovog priznanja nerijetko zatrepere glasom i zaiskre očima. A svaki od njih će reći, u tom trenutku nisam puno razmišljao – netko gine, a ja mu mogu pomoći? Pa onda i hoću.

Sad sam siguran da nitko ne zna koliko hrabrosti postoji u svakome od nas. Ovisno o prigodi, i onaj najdublji, nevidljivi potencijal hrabrosti može se začas u čovjeku probuditi, a da ni on sam nije bio svjestan da je posjeduje.

Plava vrpca Vjesnika, jedinstvena je takva nagrada u svijetu. Utemeljio ju je 1966. Ratko Zvrko, književnik i tadašnji urednik Pomorske redakcije u Vjesniku. Nakon gašenja Vjesnika, organizaciju dodjele nagrade je preuzeo Sindikat pomoraca Hrvatske te zadržao dotadašnji naziv nagrade, s obziom da i Sindikat ima glasilo – Pomorski vjesnik.

Prema statutu, dodjela nagrada, "Plava vrpca Vjesnika", osim za posebne pothvate spašavanja, izuzetno se može dodijeliti i onim osobama i skupinama ljudi koje su svojim naročitim djelom, zaslugom ili ostvarenjem doprinijeli općem priznanju hrvatskog pomorstva ili Hrvatske kao pomorske zemlje. Prvi put u povijesti dodjele nagrade iskorištena je ova mogućnost, kao zahvala i priznanje svim generacijama urednika i novinara Pomorske večeri, kazao je glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske Predrag Brazzoduro.

Takva mogućnost po prvi puta primijenjena je ove godine, pa je

emisija "Pomorska večer" Hrvatskog radija dobila Plavu vrpcu i plemenac Vjesnika kao jedinstvena radijska emisija koja već 64 godine promiče hrvatsko pomorstvo, brodarstvo i govori o svim temama vezanima uz more.

Marijan Babić, iz Poreča, nagrađen je Zlatnim prstenom i svilenim plamencom Plave vrpce Vjesnika, jer je noću iz valovitog mora spasio 75-godišnjeg Čeha. Babić je, nakon što je primio poziv Lučke kapetanije, k

renuo gliserom u potragu, zajedno sa 16-godišnjom kćeri Anabel i njenim 17-godišnjim prijateljem Arijanom.

Posada tankera "Vinjerac" Tankerske plovidbe iz Zadra, pod zapovjedništvom Milana Grbića primila je svileni plamenac Plave vrpce Vjesnika, jer je u moru između Kube i Paname uočila i spasila petoricu iscrpljenih, izranjavanih i dehidriranih kubanskih ribara, koji su četiri dana plutali na prevrnutom plovilu.

I tako sam se ja našao u onoj drugoj ulozi – ulozi dobitnika priznanja. Nikad je nisam očekivao, niti u snu, nikad nisam bio darovit za takve uloge. I dok je trajao program dodjele priznanja, ove godine u Opatiji, u ušima su mi promicali glasovi nekadašnjih urednika, spikera, poznatih i velikih radijskih imena, vrtile mi se zvučne špice i kretanja brodova... pozdrav posadi broda.......

Rekao sam sebi, bez prozirne patetike, pa ja primam dio te nagrade i u njihovo ime. Nije Pomorska večer ni počela sa mnom, a niti će završiti.

A ja sam je, što u suradnji što, samostalno, vodio trideset godina. Prije mene, na Radio Puli, nešto kraće vodio ju je Asim Čabaravdić, a onda nešto duže, Agneza Urošević. Sada je urednica Dorina Tikvicki. I vidim da odlično radi taj zahtjevni posao.

Sasvim sigurno i meni osobno velika je čast učinjena dodjelom ovoga priznanja. I koliko god, rekoh, uzimam tek mali dio ovoga priznanja, toliko mi je još veća nagrada što od velikog broja meni nepoznatih ljudi primam čestitanja, dok mi se obraćaju kao da sam im stari znanac, kućni prijatelj, a polovica od njih nosi kapetanske odore.

Također, brojne čestitke dobio sam od prijatelja na društvenim mrežama. Mogao sam samo pretpostaviti da je nekad magična radijska riječ dospijevala tako daleko i bivala tako bliskom.

Možda sam ipak djelić te Plave vrpce, za trideset godina uređivanja Pomorske večeri, i zaslužio. Sad moram biti siguran da jesam.