LJUDI I SJEĆANJA

JEDNO MOJE SJEĆANJE NA ZLATKA MEĐIMORECA

Ima situacija kada netko jednostavno otvori vrata i uđe u tvoj život, a ti to veselo prihvatiš. Takav je za mene bio Zlatko Međimorec. Naše poznastvo bilo je površno, druženje vrlo rijetko, zajedničke teme uglavnom neuhvatljive, ali veselo ozračje susreta sve je ovo nadilazilo. I uvijek započinjalo: Pa gdje si ti dragi Zlatko/Žižo!

Čuo sam ja, ne mogu reći da nisam, da je Zlatko jedno vrlo ugledno ime u našem glazbenom svijetu, da su on i Vjekoslav Šutej osnovali Zagrebački komorni orkestar, da je bio vrstan glazbeni pedagog i svjetski čovjek. I zaljubljenik u Grožnjan i Istru, i da ju je osvojio za obitavalište.

Umro je nenadano u 68. godini, u ljeto 2015. godine, a ja sam, nemaran, za to saznao tek kasnije. Mislim da smo se zadnji puta vidjeli u Oprtlju, ili Momjanu, nisam siguran. I on je, u toj gužvi oko šanka, meni prišao, i rekao: Pa gdje si ti, dragi Žižo. Obradovao sam se, kao i svaki puta. Ali sjena nad tim susretom, bila je bliska mojoj slutnji da mi veseli, energični, uvijek za pametni razgovor inspirativni Zlatko, pomalo stoji u nekoj duboko intimnoj sjeni. Kasnije sam se nastojao korigirati, i reći sebi, a ne vidiš u njemu i malo sebe? Godinice. I poprilično, uza sav naš optimizam, uzaludnih borbi i uzaludnih filozofija. Uzeo sam i to u obzir, ali mi nije bilo dovoljno. Razgovori o slabostima nisu nikad, među nama, došli na red. Dosta je što većina drugih nalazi utjehu u žalopojkama.

Zlatko Međimorec bio je neobično domišljat čovjek, s time što je ovo – neobično, - meni najzanimljivije u domišljatosti.

Njegova majka živjela je sama u Rovinjskom selu. I za povremenih sinovljevih posjeta znala bi reći da ju je malo strah u toj njezinoj osami. Zašto strah, pitao bi ju Zlatko, pa ti majko živiš u kući koja je visoko ograđena, imaš masivni drveni portun. Iza svega toga ne vidi se dvorište, niti sam ulaz u kuću. Nemaš ni neke vrijednosti koje bi mogle biti mamac za lopove. Ukratko, nemaš nikakvih razloga za strah od nekih nasilnih upada.

Uzalud. Majka upravo od toga ima straha.

Sad dolazi do izražaja Zlatkova neobična domišljatost. Da bi majku konačno oslobodio osamljeničkoga straha, on kupuje veliku emajliranu ploču s karakterističnim likom, ispod kojega piše: Pazi, oštar pas. Ploču lijepo pričvrsti s vanjske strane masivnoga portuna. Majka to gleda i uzvraća: ali Zlatko, ja ne mogu brinuti još i o nekom velikom, opasnom psu. Dosta mi je brige o sebi samoj.

Ništa ne brini majko, veselo odgovara Zlatko. U prostranom dvorištu postavlja visoko rastegnutu čeličnu sajlu, a na nju, alkom okačeni lanac sa psećom ogrlicom. Još dodaje i veliku pseću kućicu s napisanim imenom psa i posudicom za hranu.

Majka opet molećivo, ali ja neću psa!

A Zlatko, nećeš ga ni imati, majko. Ovo je sve napravljeno samo zato da bi drugi bili uvjereni kako ti imaš velikog i opasnog psa i da te potencijalni lopovi i nasilnici u širokom krugu zaobilaze.

Pa dobro, nek ti bude, pristaje majka na tu imaginarnu zaštitu. Još joj sin savjetuje da koji puta s onim lancem prošeta po zategnutoj sajli, ne bi dočarala zvuk po kojem se može naslutiti da pas na lancu šeta uzduž dvorišta.

I vratila se sigurnost osamljenoj majci.

Sve do jednog nemilog dana, kada je policija zakucala na masivni portun. Iznenadila se parona, što li će policija na njezinu portunu.

Gospođo, službeni će glas, imamo dojavu da vaš pas napada ovce na obližnjim ispašama. Moramo obaviti izviđaj.

Zlatkova majka ne može vjerovati svojim ušima! Moj pas napada okolo ovce?

Da, upravo vaš pas. Ali ne samo da napada, već je učinio velike štete mjesnom ovčaru.

Pa nemoguće, jer ja nemam psa.

Hm, nemate psa, a imate ploču s upozorenjem na oštrog psa, imate duž cijelog dvorišta zategnutu sajlu i na njoj lanac s ogrlicom, imate veliku pseću kućicu, čak i posudu za hranu, - pa nemojte barem to zanijekati, gospođo.

Ne, ne, sve je to u redu, ne poričem, ali psa nemam. Evo mogu vam to i moji susjedi potvrditi.

 Gospođo, već smo se kod susjeda raspitali, upravo oni potvrdili su nam, do jednoga, da vi imate velikog i vrlo opasnog psa. Morat ćemo sastaviti zapisnik.

I nikoga, stvarno nikoga, brižna Zlatkova majka, nije mogla razuvjeriti u to da je štiti od osame veliki i opasni pas.

Eto, ponekad su nadahnuta gluma i scenografija uvjerljivije od stvarnog života. I tu se samo neki od nas mogu životno zaigrati.

Još nekim neobičnim domišljatostima uljepšavao je svoj život Zlatko Međimorec. Sve su ga one veselile, neovisno jesu li bile praktične, korisne ili su mu se pak  vraćale kao ova koju sam slobodno prepričao.

Plava vrpca Vjesnika 2016

 

DRAGI SLUŠATELJI I PRIJATELJI POMORSKE VEČERI........

U svom novinarskom pozivu, razgovarao sam s nekoliko dobitnika Plave vrpce Vjesnika i uvijek su te osobe bile prepune ponosa i s velikim nabojem emocija, onda kad bi prepričavale te traumatične trenutke spašavanja tuđih života. Sjećam se kad mi je pokojni Pero Kaluđerović, svojevremeni dobitnik Plave vrpce, u mikrofon izrekao: S ovom nagradom ja sam ispunio svoj životni cilj!

Tada i u sličnim trenucima nastojao sam sebi protumačiti kako to da ti tvrdi ljudi, s tragovima grubog života i rada na moru, mogu odjednom postati toliko tankoćutni. A uvjerio sam se da i prigodom primanja ovog priznanja nerijetko zatrepere glasom i zaiskre očima. A svaki od njih će reći, u tom trenutku nisam puno razmišljao – netko gine, a ja mu mogu pomoći? Pa onda i hoću.

Sad sam siguran da nitko ne zna koliko hrabrosti postoji u svakome od nas. Ovisno o prigodi, i onaj najdublji, nevidljivi potencijal hrabrosti može se začas u čovjeku probuditi, a da ni on sam nije bio svjestan da je posjeduje.

Plava vrpca Vjesnika, jedinstvena je takva nagrada u svijetu. Utemeljio ju je 1966. Ratko Zvrko, književnik i tadašnji urednik Pomorske redakcije u Vjesniku. Nakon gašenja Vjesnika, organizaciju dodjele nagrade je preuzeo Sindikat pomoraca Hrvatske te zadržao dotadašnji naziv nagrade, s obziom da i Sindikat ima glasilo – Pomorski vjesnik.

Prema statutu, dodjela nagrada, "Plava vrpca Vjesnika", osim za posebne pothvate spašavanja, izuzetno se može dodijeliti i onim osobama i skupinama ljudi koje su svojim naročitim djelom, zaslugom ili ostvarenjem doprinijeli općem priznanju hrvatskog pomorstva ili Hrvatske kao pomorske zemlje. Prvi put u povijesti dodjele nagrade iskorištena je ova mogućnost, kao zahvala i priznanje svim generacijama urednika i novinara Pomorske večeri, kazao je glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske Predrag Brazzoduro.

Takva mogućnost po prvi puta primijenjena je ove godine, pa je

emisija "Pomorska večer" Hrvatskog radija dobila Plavu vrpcu i plemenac Vjesnika kao jedinstvena radijska emisija koja već 64 godine promiče hrvatsko pomorstvo, brodarstvo i govori o svim temama vezanima uz more.

Marijan Babić, iz Poreča, nagrađen je Zlatnim prstenom i svilenim plamencom Plave vrpce Vjesnika, jer je noću iz valovitog mora spasio 75-godišnjeg Čeha. Babić je, nakon što je primio poziv Lučke kapetanije, k

renuo gliserom u potragu, zajedno sa 16-godišnjom kćeri Anabel i njenim 17-godišnjim prijateljem Arijanom.

Posada tankera "Vinjerac" Tankerske plovidbe iz Zadra, pod zapovjedništvom Milana Grbića primila je svileni plamenac Plave vrpce Vjesnika, jer je u moru između Kube i Paname uočila i spasila petoricu iscrpljenih, izranjavanih i dehidriranih kubanskih ribara, koji su četiri dana plutali na prevrnutom plovilu.

I tako sam se ja našao u onoj drugoj ulozi – ulozi dobitnika priznanja. Nikad je nisam očekivao, niti u snu, nikad nisam bio darovit za takve uloge. I dok je trajao program dodjele priznanja, ove godine u Opatiji, u ušima su mi promicali glasovi nekadašnjih urednika, spikera, poznatih i velikih radijskih imena, vrtile mi se zvučne špice i kretanja brodova... pozdrav posadi broda.......

Rekao sam sebi, bez prozirne patetike, pa ja primam dio te nagrade i u njihovo ime. Nije Pomorska večer ni počela sa mnom, a niti će završiti.

A ja sam je, što u suradnji što, samostalno, vodio trideset godina. Prije mene, na Radio Puli, nešto kraće vodio ju je Asim Čabaravdić, a onda nešto duže, Agneza Urošević. Sada je urednica Dorina Tikvicki. I vidim da odlično radi taj zahtjevni posao.

Sasvim sigurno i meni osobno velika je čast učinjena dodjelom ovoga priznanja. I koliko god, rekoh, uzimam tek mali dio ovoga priznanja, toliko mi je još veća nagrada što od velikog broja meni nepoznatih ljudi primam čestitanja, dok mi se obraćaju kao da sam im stari znanac, kućni prijatelj, a polovica od njih nosi kapetanske odore.

Također, brojne čestitke dobio sam od prijatelja na društvenim mrežama. Mogao sam samo pretpostaviti da je nekad magična radijska riječ dospijevala tako daleko i bivala tako bliskom.

Možda sam ipak djelić te Plave vrpce, za trideset godina uređivanja Pomorske večeri, i zaslužio. Sad moram biti siguran da jesam.

OKUSI MAĐARSKE

iz dnevnka jednog Gastronauta

Na spomen Mađarske, u nas je prva asocijacija poslije „Mađarice mlade“, beskonačna ravnica, ljuta, paprena jela i slasni kolači. Jedno osobito blisko područje, nama u Hrvatskoj, mogla bi i trebala biti mađarska Baranya. Most između Mađarske i Hrvatske. Ajmo mi među naše Hrvate, Baranjce mađarskog državljanstva i, dakako, Mađare. Najprije u Pečuh. Unatoč svakodnevnim brigama što ih egzistencijalno muče (kao i nas!), sretni su da mogu malo po domaću prodivanit, popričati i izjadati se. U svemu tome, ljudskom, čini se da nastoje primijeniti neka naša, baranjska, iskustva oko turizma. Zasad malo prate korak, ali kako su krenuli, mogli bi biti i vrlo ozbiljna konkurencija. Jer poljoprivredna proizvodnja ipak im je jača strana. Usto, imaju neke investicijske izvore čije tragove nisam uspio do kraja novinarski uloviti.

Ali ovo putovanje nije imalo za cilj usporedbu, nego originalnu introspekciju s obvezatnim uživanjem.

Gosti smo Turističke zajednice Mađarske i njihova direktora za južnu Europu, Marka Kincsesa, vrlo srdačno i izvan protokola, prihvaća nas i dočekuje generalna konzulica Hrvatske u Mađarskoj, sa sjedištem u Pečuhu, Vesna Haluga. Naši domaćini drže nas kao malo vode na dlanu i vode nas po svim znamenitim, kulturnim i gastronomskim mjestima u baranjskom krugu: Pecs, Harkany, Mohacs, Villany. Bremenit dojmovima, mogao bih o svakome mjestu napisati zanimljivu priču, ali pošto me u ovu misiju nije poslala uvažena Nina Obuljen, zadržat ću se najviše na gastro enološkim doživljajima.

Jer ja sam u misiji Gastronauta, pod kabanicom Karin Mimica i u društvu s dvadesetak novinara i isto toliko ugostitelja i turističkih radnika.

Prvo predjelo za oko i dušu bila je predpremijera izložbe (dan prije službenog otvorenja) u povodu sto godina od rođenja Zlatka Price. Još bliže srcu, kad sam vidio da je izloženo 35 slika i crteža iz Tarskog ciklusa.

Uvod u navikavanje nepca na ljutu hranu, napraviše nam u hrvatskom domu August Šenoa – gulaš/grah s obilnim svinjskim mesom. Skuhan u velikom kotlu. Malo tko nije uzeo repete. A domaćini nude sve do zadnje kaciole. E, sad se može dalje. Tu sam doznao da u Mađarskoj živi oko 70 tisuća Hrvata.

Gulaš/grah izgleda da je bio samo predjelo, jer uskoro smo u restoranu velike kulturne oaze Pečuha – Zsolnay centra, dobili središnje i tipično jelo ovoga kraja, a to je gusji batak s pireom od buče i pirjanim crvenim kupusom. Pravi užitak! Uz takav pjat nije se šaliti s vinom – malo premlada, ali osvježavajuća kupaža cabernet franca i shiraza Bock 2014.

Brži uzlet negoli sam očekivao.

Poslije toga lako je bilo sutradan šetati famoznim centrom Zsolnay, doduše ne na svih pet hektara, na koliko se usred grada prostire. Zahvaljujući tom centru najviše, Pech je 2010 godine bio europska prijestolnica kulture, a opet zahvaljujući tome, Zsolnay centar je svjetski obnovljen. Taj keramički centar svijeta, s nevjerojatno bogatim muzejom, mogao bi te danima okupirati.

Valja opet pobjeći na selo. Tko bi uopće po duljini naziva mogao i zapamtiti i napisati, da nije zanimljivog naziva restorana u njemu – Almalomb. Po nekoj domaćoj sorti jabuke. Tu je valjalo uživati u pjatu, pileća prsa u pireu od celera s rukolom i pečenim kruškama. Grofovski, reklo bi se. A Mađari obožavaju piti roze portugizac, koji je, usput rečeno, austrijskog porijekla.

Ne nabrajm sve detalje menija, jer me zanimaju samo zvjezdani dosezi.

A obiteljsko gospodarstvo Đure Jakšića, zvjezdano je, jer se po noći do njega može doći samo uz pratnju domaćina i njegovih djevojaka s petrolejkama. Đuro je dao ono što ima, dobru atmosferu, malo muzike (jedine u cijelom putovanju), malo svoga vinca i jedan gulaš/fažol. Skromno i od srca.

Treći dan je gastronomski nadmašio sve. Najprije smo na padinama vinogorja okruga Villany, s dvije i pol tisuće hektara vinograda. U najvećem podrumu je međunarodni sajam vina Franc&Franc Festival. A u natjecanju i prezentaciji samo su varijacije cabernet franc. I ekipa gastronauta bacila se u interno ocjenjivanje.

No, to je bio samo uvod u posjet vinarskom caru toga kraja, hotelijeru i vlasniku restorana, Jozsefu Bocku. Restoran Bock vrhunski je restoran i tamo sam jeo nešto nadnaravno dobro – perkelt od obraza crne mangulice s posuticama sa sirom i vrhnjem. Mangulica, kovrčava svinja, manja od prosječne i tankih nogu, može na trenutak nalikovati i na ovcu, gotovo zaboravljena rasa, postala je kulinarski hit u Europi. 

Dobiti obraz na pjatu, mogu samo povlašteni. A uz vrhunska crna vina, nagrađena na svjetskim smotrama, kakva toči gospodin Bock, učinila su užitak kraljevskim. Tamo bih se sad vratio. A u Bockov podrum ponovno bih išao samo uz pouzdanu pratnju, jer taj famozni Labirint ima pet tisuća četvornih metara. Dakako, jer vinar ima svojih 75 hektara vinograda i u kooperaciji još 160 hektara.

Nakon posjeta starome dvorcu Siklos, i njegovu muzeju vina i muzeju srednjovjekovnih sprava za mučenje uznika, dobro je došla večernja Tenkes 

Csarda.

U samome vrhu gastro ponude mađarske Baranye, našao se tu fiš paprikaš sa smuđom i bez ijedne koščice. Tako dobar fiš, u šminkerskoj restoranskoj verziji, još nisam jeo.

I konačno, četvrtoga i posljednjeg dana u vinariji Blum, uz klasičan mađarski objed ponuđena nam je i lijepa lepeza klasičnih mađarskih kolača. Ne zna se koji je bio bolji. Prava točka na pravome mjestu.

Lijepo, toplo, jesensko vrijeme trajalo je sve do iznad Rijeke, u povratku, naravno.

Nisam osobiti ljubitelj paprenih jela (jer u Istri se pod pojmom ljuto, podrazumijeva – kiselo!), ali sutradan, kad sam bio u svojoj kući, poželio sam pojesti nešto papreno! To ti je magnet mađarskog stola.

ORADERSKA GROZNICA

OP ART

Op art i opušteni art - to se ovih dana nosi u šumi.

TEORIJA EZOTERIJE

Ako te ljepota ne oplemeni
ako ti ljepoti ne podariš
tračak ezoteričnoga smisla -
onda ste se uzalud sreli.

frašker i fraškerić

između mene i obzora

Fraškerić

ISKRENOST

Iskrenost - (solilokvij)

kao jedna od temeljnih civilizacijskih vrijednosti.
Pitanje:
Kako je civilizacija napredovala ako iskrenost nije bila
jedna od temeljnih polazišta:
u obitelji, u vjeri, u vlasti i politici, u vojsci, u gospodarstvu,
u društvu, u ljubavi....? (a napredak je naš kozmički ponos).
Koliko mi iskrenost pomaže, ako vjerujem da sam sam sebi
najbliži rod, a iskrenost uzvraća,
da nemam veze sam sa sobom!

STRUGI LICA

(INTERLUDIJ ZA BUDUĆE KORICE KOLUMNI STRUGALICE)

Pošto ne puši, Strugi piše s obje ruke. Malo lijevom, malo s desnom. I baš pomisliš kako mu je desna pametnija, a on te iznenadi s lijevom. Možda su mu malo kriva slova što izlaze ispod lijeve ruke, ali kao čitatelj navikneš se. Skoro kao da je po srijedi neki rukopisni designe, bez zadnjih misli. Ne daje on prednost nijednoj ruci. Nego kako mu dođe. Tako on lijepo zbunjuje sve one koji su naviknuti čitati na jednu ruku.

Njegov tip kolumne ja zovem otvorena kolumna. Kao kad u navrat-nanos namještenom stanu otvoriš sva vrata i prozore. Možeš pozvati unutra koga god hoćeš i to sa svih strana. Kad se skupi kritična masa posjetitelja, e onda on uvodi svoj red i svoju igru. I trudi se da nitko ne ostane zapostavljen ili suvišan, da nitko ne bude lišen njegova uveseljavanja ili pak podbadanja. Kad smo kod tog njegovog podbadanja, valja mu priznati da svako njegovo podbadanje ima cifrasti plašt humora, prividnu lepršavost i izvjesni šarm, koji u ciljanim likovima izaziva isprva smiješak i ne-ljutnju – a kasnije je kasno. Stoga se potencijalni likovi za podbadanje grdo prevare u neformalnim druženjima sa Strugijem. Otvore se pred njim puno više negoli bi se otvorili s nekim takozvanim ozbiljnim kolumnistima. A onda se nađu na tapetu.

A Strugi kaže: Ako vam je suđeno biti na tapetu, onda možete od tzv. ozbiljnih (čitaj: otrovnih) kolumnista bježati kao đavo od tamjana, opet ćete tamo svršiti, a sa mnom se barem družite, nasmijete se, uživate, počastite me – i eto vas tamo gdje ste se morali naći. Oni vas ocrne gore nego što bi vam i najgori neprijatelj učinio, a ja vam uz sve što vam pripada, još neđem i neku malu pozitivnu crtu, skoro i ljudsku.

Tako njegovi ciljani likovi ostanu skoro i zadovoljni. Poneki baš skoro. Bar mrvicu. Iako su dobili po repu. Ne mogu se jučer smijati na svoj račun, a danas mu ne reć, zdravo.

Tako njegovim kolumnama dodajem još jedan  karakter – suhe knedlice.

Ima on u svojim kolumnama puno metoda kako izbjeći opasnost stvaranja vječnih, zakletih i smrtnih neprijatelja.

Kad naivni čitatelj pomisli da će uslijediti tirada, traktat, paljba, golema nakupina ružnih epiteta (neću napisati bujica), protiv neke njemu neomiljene osobe, a koja se našla u Strugijevoj otvorenoj kolumni, autor tada, gotovo u pola riječi stane i nastavi s nekom sasvim lijevom temom, koju je opravdao običnim veznikom ili se njemu čini da je našao veznik. S vezom.

Uvjerenja sam da Strugi, prije negoli sjedne za stol, već ima napisanu kolumnu. I jedan je od rijetkih kolumnista koji tako jednostavno i točno prenosi ono što mu je već u glavi – na papir (ili na što se već danas prenose tekstovi iz glave). I ne može ga ništa, iz njemu vanjskoga svijeta, zbuniti. On je to smislio i on će to napisati. Mora da ima i jednog malog lektora u glavi.

Zato je on i ekonomski vrlo isplativ kolumnist.

Zato on može pisati s obje ruke. Kako je kojoj po volji.

Ima još jedna, meni valjana, ocjena njegovih kolumni. Djeluju kao dnevna razbibriga. Hoćeš čitati, nećeš čitati. Pomisliš, bit će i sad sto posto isti kao i prošli puta. A onda se ipak vratiš čitanju, jer možda propustiš kakav dnevno-političko-komunalno-tračersko-vickasti biserčić.

Zna on i ono što stari alkemičari kolumnisti znaju – kad nema baš puno štofa, može se odijelo skrojiti i od šarene laže, imaginacije, od carevog novog ruha, od Pipi Duge Čarape, pa i od Tarantina.

E, tarantinovski pristup dramaturgiji, i to je bitna karakteristika ove produkcije o kojoj pišem. Svi mi koji čitamo kolumne i dalje smo uvjereni da je kolumna jedna vrst aktualne priče. S početkom i krajem. Ako je više tema u jednoj, onda bismo rado da između tema stoje one zvjezdice, kao znak stop na križanju. No, većina etabliranih autora, koji imaju i status književnih epika, obično nađu, a ova naša stvarnost baš im ide na ruku, samo jednu temu, i onda nemaju problema s odvajanjem ili spajanjem pojedinih dijelova u jednu cjelinu. Pa to često i djeluje kao jedna aktualna priča. Kod Strugija je malo drugačija priča. On se odmah na početku potrudi da uvjeri čitatelja kao je po srijedi jedna priča („...bio ja ovih dana...“), a zapravo je to zamka iza koje stoje razne okupljene asocijacije, kukavičja jaja s autorskom oznakom, vozanja po tankom ledu, a nerijetko i obične chiaccherate s najavom kakve bodljikavosti. Nešto od toga zavrjeđuje redak ili dva, kadikad i više od toga, a ponešto i pola stupca, što bi rekli stari novinari. Ali okvir je tu. Njegov.

Naravno da je Strugi nesavršen.

I tu mu pomaže tarantinijevština. Kad pomisliš da je kraj, nije, kad misliš da si u sredini, nisi, kad si uvjeren da si glavni lik, Strugi te ubije na početku.... Dramaturgija ubi bože za američke skolastičare. Ali što je drugima mana, za Strugija je to korisna igračka. Hoće mu se i može mu se. Jer nema kompleksa prema starim školama.

Ne znam samo zašto već sad nema kose na glavi?

FRA MA FU

FESTIVAL KOJI SINKRETIČKI FEŠTUJE

REPORTAŽU I VIROVITICU

2. Fra Ma Fu festival

U ova financijski skromna vremena malo je novih kulturno-kreativnih manifestacija, pa Fra Ma Fu festival u Virovitici, potaknut Fuisovim fascinantnim reportažama nekad, i sadašnjim, više nego skromnim životarenjem novinske reportaže, zaista predstavlja sjajan izuzetak.

Zamisao i realizacija novinara, Gorana Gazdeka, da sjećanje na život i djelo novinara i pisca, Franje Martina Fuisa, pretvori u cijeli jedan festival, pokazala se više nego zahvalnom. To nije ona vrst memorijala, koji se vrlo brzo iscrpi pretresanjem životnoga djela. To je festival ljepota životne nam svakodnevice, radionica za mlade novinare, to su izložbe reportažnih fotografija, kolaž glumačkih minijatura s evokacijama na Fuisovo doba, to su i gastronomske razglednice iz raznovrsne i bogate riznice virovitičkoga kraja, ponude iz agroturizma i vinskih podruma. I tu ne prestaje nabrajanje programskih sadržaja, i službenih i neslužbenih.

Ovo drugo izdanje Festivala daje samo naslutiti što bi se sve moglo očekivati u budućim programima. Kako je na okruglome stolu u oraganizaciji HND samo inicijalno krenula rasprava: Položaj i budućnost mladih novinara danas...  - moglo bi se očekivati da će se još puno toga imato što reći, a vjerujmo i učiniti ubuduće na ovoj manifestaciji.

Zbor turističkih novinara dao je svoj doprinos sudjelovanjem na početku Festivala, a Hrvatsko novinarski društvo sve više postaje i jedan od nositelja programa, jer reportaža u svim vrstama medija jest jedan od najljepših žurnalističkih žanrova.

Posjetili su novinari mjesto gdje je cijela jedna mala industrija prirodnih čajeva, gdje se uzgaja kamilica na 800 hektara, posjetili su velik vinski podrum u Vukosavljevici, dravski otok Križnicu, bili su gosti glumačkog piknika u Milanovcu i svi domaćini kao da su se natjecali tko će biti bolji domaćin

Puno posla za organizatore već danas, a sutra još i više. Lijepo je od nas gostiju bilo vidjeti da manifestaciji potporu daje Turistička zajednica Virovitice, sam Grad, virovitički teatar i druge institucije, a još ljepše bilo je vidjeti kako su svi koji su na bilo koji način pripomogli, da nose majice ili pregače sa znakom Fra Ma Fu festivala. To daje osjećaj da je cijeli grad sa svojom okolicom u znaku Festivala i uz Festival. A zaštitni znak manifestaciji, kakav bi po ingenioznosti poželjeli i neki veliki svjetski festivali, još od prošle godine dao je dizajner i svjetska skitnica, Davor Schunk.

Virovitica je pokazala jedno svoje originalno i svijetlo lice, kao domaćin, a njezin novinar i spiritus muovens ove priredbe, Goran Gazdek, da ne štedeći svoju snagu i entuzijazam, zna to cijelom svijetu predočiti.

Ah, Baranja!

AH, BARANJA!

 

(turističko-studijsko putovanja Zbora turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva, Osijek i Baranja 18-19.06.2016)

Dragi domaćini, na svakom koraku našem; kolegica, Vesna Latinović, djelatnici turističkih zajednica Belog Manastira i Osijeka, Etnološki centar Baranjske baštine, vinoteka Barrique, kod spomenika Pobjede, u Batini, restoran Didin konak u Kopačevu, Park prirode Kopački rit, turistička agencija Panturist, Muzej Slavonije s raskošnom aktualnom postavom "Osječko", vodeničar David, na Dravi, osječka slastičarnica Slasta, vinoteka Čočić, turistički vodič Mislav....

Puuuna i prepuna košara sjajnih dojmova, blistava turistička, ekološka i kulturna budućnost. Vrijedni i gostoljubivi ljudi. Vratio bih se tu kad god mi naum padnu ovi dojmovi.