PRIČA

Robinson Tićo

Košmar, amnezija, silan strah i umor od bježanja, potpuno su ovladali La papalinom. Ostala je potpuno sama u beskonačnom plavetnilu mora. Nigdje tate, nigdje jata, nigdje riba ni ikog živog. Oko nje nadaleko zavladao je mir, kao da se prije nekog vremena ništa nije desilo, kao da se cijela katastrofa odigrala u nekom magnovenju. Prva njezina pomisao bila je naći kakvo skrovito i sigurno mjesto i malo srediti misli.

Školjić blizu otoka Žuta slučajno se stvorio pred njom. Lijepo je ušla u malu srebrnu uvalu i predala se njezinoj privremenoj zaštiti. Nije ona ribica od plitkog mora i skitnji uz obale i žala, ali sad joj je ta mala uvala školjića dobro došla.

Sunce je tek dvije trećine puta svladalo, na svom dugom ljetnom putu, more pretoplo za La papalinu, ali odlučila je da će se barem do večeri zadržati u toj pličini, osjećajući da tu nema opasnosti za nju.

Približila se sasvim blizu kamenitom žalu i i sa znatiželjom promatrala namreškanu sliku škrtog raslinja koje se širilo na metar dva od banjošuga. Zapravo, prepuštala se smirivanju od strahote koju je u kratkom vremenu proživjela. Njezino krhko tijelo tiho je treperilo u plitkoj škrapici, dajući srebrne odsjaje kasnom ljetnom suncu.

Kadli odjednom novi šok! Iznad nje, u samom doticaju s površinom mora, ugleda neko strašno lice koje joj je zaklonilo sunce! Odjednom, kao da je pao mrak. Strašno, ogromno, dlakavo, ušato i okato lice sa širokim nozdrvama i izbačenom njuškom.

Sad mi nema spasa! Sad sam stvarno gotova, prostrujalo je glavicom male La papaline. Opet se od golemog straha ukočila.

Ali ta strašna spodoba tik iznad površine mora nije ju napadala. Ne, čak je nekako znatiželjno buljila u La papalinu. Osvrne se ona oprezno, gleda li to ružno stvorenje možda nekog drugog iza nje? Ma kakvi! Gleda baš nju. I što sad?

Usred te užasne slike, koja je za nju potrajala vječnost, vladao je muk. Kao kad se na filmu zaustave slika i ton.

U takvom stanju nema se vremena za uzmak

Aaaaaa...što si...., tko siiii ti? – napokon je uspjela izustiti, da bar malo sakrije strah.

Ništa. Nema odgovora.

Mrvicu ohrabrena činjenicom da je stvor ne napada, ponovi pitanje malo razgovjetnije, oprostite, tko ste vi?

Ja sam Tićo. Tovar. Stari magarac kojeg su zvali Tiićo. A ti tamo, neznatnice, izgubljena mrvice od života, imaš li ti neko ime? Može li nešto tako sićušno imati ime?

Ooo, kakvo olakšanje, pa onda i uvreda, pa onda i prodavanje neke učtive mudrosti – sve je to po redu obuzelo i palo na pamet La papalini.

Ja sam dijete mora, zovu me La papalina, odgovorila je gordo.

To vidim i sam. More ima puno različite djece, a ti mi djeluješ kao neko usamljeno dijete, najmanje morsko dijete koje sam dosad vidio, prozbori ta golema gubica i malo dahom uzbiba površinu mora, tik iznad njezinih znatiželjnih i uplašenih očiju.

Ma da – sad već više ohrabrena La papalina uzvrati – nisam ja usamljena, moje jato tu blizu. Samo zbio se neki košmar. Neke veće ribe napale su moje jato, pa je onda jedna velika riba napala te veće ribe, pa se onda jedan El skombreto našao ispred mene, pa je onda u trenu nestao zakriljen jednom velikom sjenom, pa je onda neki ribar izgleda ulovio tu veliku sjenu, odnosno ribu, i odjednom se sve smirilo i ja sam ostala sama, ali moje jato je sigurno tu negdje blizu.

Puno ti meni pričaš, listiću od masline što te je morska struja ovdje skoro naplavila. Ti si sama i igubljena i točka.

Možda ste, oprostite, vi izgubljeni, jer bez obzira što ste tako ogromni, ipak niste u moru, nego tamo izvan. I još ste, koliko vidim sami. Tko uopće može živjeti izvan mora, ha? – upita ona, opet malo živahna, kao morski leptirić, za kojeg ne znaš da li drhturi ili pliva.

Hm, zamišljeno će Tićo, ja sam tovar, magarac, i moje mjesto je na kopnu. Tu živim i pasem travu. Još nisam čuo da postoje morski magarci. Zar ti misliš da je cijeli svijet u moru? Osim što si smiješno sitna, očito je da ti fali zrno soli u glavi ili još gore, da si prava mala neznalica.

Nisam ja neznalica, mene je moj tata učio svim mudrostima života u moru. Ali dalje nije stigao, kad su nas jači napali. A sad, kad vidim vašu gubicu, mislim da je i bolje što ne živite u moru. Ali možda ipak vi samo tako izgledate, možda zaista niste opasni. Možda je život izvan mora isto neki zanimljivi život, ali ta vaša dva velika oka, koja čak djeluju i pametno, nekako odaju tugu. Gdje je, gospodine Tićo, vaše jato?

Stoji tovarić Tićo na žalu, do samog mora, tog popodneva i posve neuobičajeno za njega, razgovara tako s malim morskim stvorom, rekao bi netko sa strane gledajući, da s njim nije baš sve čisto.

E, zvrku moj mali. Kakav je život ovdje. Ne mogu zamisliti kakav je tvoj život, ali moj je..... a takav kakav jest. Ima li život neko objašnjenje? Svatko ima svoj život.

Dobro, godinama unatrag, ja sam imao drugi život. Imao sam svoju kamenu štalicu, imao sam ljude oko sebe. I druge tovare sam sretao. Sve u svemu, život je bio lijep. Probudiš se ujutro, prve zrake sunca dođu ti kroz prozorčić, pa malo od veselja reveš, malo da se s drugim tovarima iz sela čuješ, a malo i da te puste u kortu i daju friške vode i mirišljavog sijena ili sočne trave. I tako provodiš dane u dokolici, čekajući da te malo uposle, da obaviš kakav manji posao. Pričala mi je mater kad sam bio manji da život tovara nije bio lak. Naprotiv, bio je vrlo, vrlo težak. Nije bilo mehanizacije, traktorčića, pa su tovari dosta teglili. Vukli su i kola, nosili na leđima teške terete, čak su i plug vukli u vinogradima i maslinicima. A često u tom rmbanju, kad bi stali i malo se izgubili u svojim snovima o ljepšem životu, dobili bi po leđima i po sapima i teže batine. Pa bi noć proveli u liječenju tijela i duše, a ne u slatkome snu. A pod stare dane nekamo bi otputovali i nikad se nisu vraćali. Rekla bi moja mater, otišli su se odmoriti tamo gdje je obilje svježe trave i debele hladovine. Pomislio sam kadikad da bih i ja voljeo tako, ali nikad to nisam žarko poželjeo, jer mi je smetnja bila majčino ozbiljno lice. Nikad nije veselo o tome govorila, već više sa sjetom.

Ti meni pričaš o nekom velikom i raznolikom jatu, u kojem si živio, a zašto si sada posve sam? Kako sad provodiš dane?

Eeeee, to ti je sudbina magaraca u mom selu. Rekao sam ti, neki odu zauvijek nekamo, u debele trave i hladovine, kako je govorila moja mater, u što ja ne vjerujem, a neki, poput mene, završe ovako na pustom otočiću. Tu ću provesti svoje posljednje dane, sa sjećanjima na sretno djetinjstvo.

Kako su ti tvoji gospodari okrutni! Zašto su te tu ostavili?

Vidiš ove sijede po vratu i leđima, vidiš da sam star? Što bi oni sa mnom? Morali bi se puno brinuti o meni, a od mene nikakve koristi. Oni stalno trče za nekim poslom, a meni se nikamo ne žuri. Oni su moju štalicu srušili i na mjesto nje grade neki fini apartman za turiste. Eto, zato je ovaj školj moje novo škrto obitavalište.

Što znači škrto, upita La papalina, zadubljena u njegovu priču.

A škrto je manje od malo. Malo je hladovine po ovim teškim ljetniom vrućinama. Malo je hrane, malo je vode. A društva niotkuda. Da bar imam s kim pričati. Ovdje ni ljudi ne dolaze. A ako tko od turista i dođe, ne sjeti se ostaviti mi malo hrane ili svježe vode. Ja ih pitam, ali oni izgleda ne razumiju moj jezik. Oni bi se samo slikali sa mnom.

Eto to ti je kad je život škrt, moja La papalinice, objasni joj Tićo, vrlo tužno gledajući u nju svojim velikm očima.

Pa taj Tićo nije uopće tako ružan i grub, kakav mi se u prvi mah učinio, pomislila je La papalina, tražeći u sebi kakvu takvu utjehu koju bi mu mogla izreći.

Ovo je naprosto nevjerojatno, što doživljavam. Ja sitna, izgubljena, preplašena na smrt, nemoćna u morskome prostranstvu, u traženju za bilo kakvom zaštitom, nađem kopnenog diva, koji je dobar, nesretan i tužan. Umjesto da on mene bar malo utješi i zaštiti, ja bih njega trebala ohrabriti.

I dok su oni tako pričali, uvali se prikrao suton.

Zatečena s time, La papalina prozbori: Tićo, evo nam mraka uskoro, ovako sama ja ne smijem na debelo more. Mogu li ostati ovdje do jutra, u tvojoj uvali? Ali svakako bih voljela da i ti provedeš noć tu blizu. Ti si mi sad jedina zaštita. A mislim da sam se nečeg sjetila što ti imam reći, pa bih to učinila s novim suncem. Molim te, Tićo!

Ne znam kakva ti ja zaštita mogu biti, ali evo, spustit ću se na ovu suhu travu, jer me noge sve slabije drže, pa ću provesti noć blizu tebe, reče Tićo, misleći u sebi, kako mu je svejedno hoće li prileći tu ili malo dalje, pod neku maslinu, gdje je probdjeo prošlu noć. Noć mu je, uostalom, puno lakša od dana.

Na moru se dan budi i puno prije izlaska sunca Tićo je već s prvom zorom bio na nogama i okolo čupkao škrtu i malo sočniju travu, poslije noćne rose. Volio je udisati taj jutarnji zrak čiju slatkoću bi donio lagani levante, sve dok i njega brzo ne bi otjerala ljetna pripeka. La papalini, tu u škrapici, činilo se da ni oka nije sklopila. Ipak, noć joj je brzo prošla, a bila je nekako smirena, što joj je godilo poslije tih silnih strahova, kad je ostala bez jata. Bilo je vrijeme da se okrene debelome moru i potraži svoje jato, a opet nekako joj se nije žurilo. Još je bila pod dojmom Tićove tužne priče od sinoć. Taj, veliki, čudni stvor, koji ne živi u moru, nego je sam samcat na malome školju, od kojeg se silno uplašila, sad je djelovao nekako zaštitnički, a istovremeno ga je žalila. Ona će otići, a on će ostati sam.
Kako bi bilo dobro da on uđe u more, da plivaju skupa. Sigurna je da bi ga tada silno razveselila.

Tićo, dođi sa mnom u more! Vidi kao je meko i prozirno. Može nas odnijeti na drugi kraj svijeta.

Tićo se osvrne prema njoj i frkne nozdrvama, kao da bi dao do znanja da je upravo čuo najveću glupost.

Ja sam tovar, ribice, nisam ja morski tovar! Čuješ li ti mene?

Ali vrag ne da mira La papalini. Postala je hrabra u njegovom društvu, pa bi se čak i šalila s njime.

Ma, daj, Tićo, spusti se malo u more! Eto, uđi samo do koljena. Bar se osvježi malo. Moljakala ga je i Tićo, tek da joj udovolji, uđe malo u more. Pa hajde malo i zaplivaj!

E, to neću!

U svom oduševljenju, La papalina je išla toliko daleko da je pomislila kako bi fantastično lijepo bilo da ona i Tićo zaplivaju zajedno prema pučini i da zauvijek ostanu skupa. Tićo je tako dobar. Uz njega bih bila sigurna.

Jesi li sad zadovoljna, promrmlja Tićo? Eto, udovoljio sam ti, a sad bježi natrag na debelo more i traži svoje jato.

Teška srca priznala je u sebi da je on u pravu. Ipak, dobacila je; mogao bi ti češće zaći u more, a mogao bi, ako se mene pita i malo zaplivati. Imat ćeš više društva u moru, nego na tom kamenjaru. Dragi moj Tićo, ostani mi dobro, a ja moram dalje.

Tićo je sam kimao glavom i nepomično stajao do koljena u moru.

Odlazeći, La papalina je vidjela da ostaje žalostan. Nije bila sigurna je li vidjela suzu u njegovom velikom oku ili se to površina mora malo zamreškala.

Tićo je postao mala točka, a uskoro i školjić je postao točka. Dok je veselo plivala, pomislila je da će se Tićo ipak odvažiti i zaplivati. Možda su i drugi tovari, ostavljeni sami na otočićima, isto plivali, sve više plivali, i s vremenom postali oni mali zeleno-smeđi račići, koji su malo na žalu, a malo u moru i koje neki zovu magaretari.

Kao posljednji pozdrav, čula je iz daljine dugo i žalosno revanje.

CARSKI ISTARSKI

JOŠ JEDNA NAGRADA UREDNICIMA POMORSKE VEČERI

U vrlo kratkom razdoblju, emisija Pomorska večer, triput je nagrađena.

Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10.12. 2015, HHO dodijelio im je nagradu "Joško Kulušić" kao mediju koji promiče zaštitu ljudskih prava.  U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, u Zagrebu, uručena su tada priznanja urednicima emisije "Pomorska večer" Hrvatskog radija iz pet radijskih regionalnih centara: Dorina Tikvicki i Budimir Žižović iz Pule, Branki Malnar iz Rijeke, Gordan Kurtović iz Zadra, Jadran Marinković iz Splita te Božica Đurđević iz Dubrovnika.

5.12.2016 Pomorska večer dobila je i Plavu vrpcu Vjesnika.

A početkom travnja ove godine, u kategoriji radijskih emisija, dobila je Večernjakovu ružu.

A ovih dana urednici emisije dobili su i još jedno neslužbeno priznanje; bili su gosti u radnoj posjeti Istri. Tom prigodom počašćeni su na svim mjestima, koja su obišli. Od rovinjskog Špača, fažanske Stare konobe, do ekskluzivne Stancije Meneghetti i OPG Božac, u Guranu.

Božica Đurđević, Jadran Marinković, Vedran Očašić, Branka Malnar i urednica iz Pule, Dorina Tikvicki, kao njihova domaćica, bili su na svakom od ovih mjesta kraljevski dočekani. Najbogatije impresije nose iz Stancije Meneghetti, gdje su bili i smješteni. U skladu s ugledom ove raskošne kuće, ponuđena im je i večera. Ništa posebno, rekoše domaćini, večera ne izlazi iz okvira naše uobičajene ponude, u ovo doba godine.

Pa je tako u prvom pjatu uslijedio osebujan carapaccio od juneće ruže s karameliziranim vlascem, maslacom aromatiziranim ružmarinom i prepečenim kruhom. Nešto što ne bi mogao odbiti i najtvrdokorniji protivnik termički neobrađene hrane.

Istarsku prožganu juhu slikovno bi valjalo dočarati s više snimaka u postupku posluživanja. Na konfituru od luka dođe sirovi žumanjak, pa sve skupa preliveno gustom prožganom goveđom juhom. Vrlo krepko i skladno.

I kao središnji pjat, domaći njokići, umak od gljiva, grana padano, komadići pršuta i bifteka, sjemenke suncokreta i rokula. Prožeti okusi i zanimljiva konzistencija.

I na kraju desert: mousse od limuna, krem od vanilije, na biskvitu od badema s aromatičnom kapljom topljenog šećera i keksom od pistaća.

Po želji gostiju pilo se: pjenušac Misal Peršurić i malvazija i muškat Bernobić.

Iz ovog istinskog kulinarskog i ambijentalnog Parnasa, uslijedio je posjet pravom istarskom selu, OPG-u i domaćinstvu Božac, u Guranu, kod Sandre i Mladena. Svi su poželjeli famoznu fritaju sa šparogama, ali iza toga bile su poslužene i domaće raviole, pa na kraju i fuži sa žgvacetom od junetine.

OPG Božac zapravo uz izvrsnu domaću hranu, nudi i cijeli niz drugih usluga, uz smještaj i rekreativne sadržaje, nude i konzervirane poljoprivredne proizvode, suvenire, a iznad svega gostoljubivost i srdačnost.

Nakon radnog posjeta Istri, siguran sam da će ova nagrađivana ekipa, okupljena u najpopularnijoj radijskoj emisiji, sjećanje na doživljaj Istre, uvrstiti u još jednu svoju neslužbenu nagradu.

VJEČNA LJUBAV U ZMAJEVU OKU

iz dnevnika jednog Gastronauta

VJEČNA LJUBAV U ZMAJEVU OKU

Proljetni pohodi i susreti Gastronauta, ugostitelja, novinara, vinara i proizvođača hrane, postali su već dugogodišnja tradicija. Prije svega zahvaljujući karizmi, poslovnom ugledu i golemoj organizacijskoj energiji, voditeljice ovoga i niza sličnih projekata, Karin Mimica. U ime Gastronauta, a uz pomoć domaćina, marine Frapa, TZ Rogoznica i restorana Atrium, Karin je dogovorila gostovanje u Rogoznici, pod radnim nazivom „Autohtona jela Rogoznice“. Dogovoreno – učinjeno, pedesetak sudionika krajem ovoga tjedna iza nas bili su u gostima Rogoznici. Povod je bila jedna stara izreka u Srednjoj Dalmaciji – po ribu u Rogoznicu!

Marijo Mladinić, direktor TZ Rogoznica, Jure Mulo, direktor marine Frapa, Ivan Karabatić Karia, vlasnik i zapovjednik ribarsko-izletničke koće Avanturiero i Marija i Mario Pavić, vlasnici restorana Atrium, potrudili su se, svatko na svoj način, učiniti boravak Gastronauta znimljivim, raznovrsnim, pa i neobičnim. Sve su to popratili sa svojim najboljim produktima Dukat, hvarska vinarija Svirče, Kutjevo vina, Zdjelarević vina selekcija, pa i gost vinar, Ivo Brzica.

Ako Rogoznica još nije dobila završne urbanističke obrise razvijenog tirustičkog mjesta, onda marina Frapa jest pravi maritimni dragulj. A da bila još korak ispred svih, ima i bar Zmajeva pećina, koji je 12 metara pod vodom, okružen žičanom mrežom, zapravo nekom vrstom bazena u kojem pogled iz utrobe bara uljepšavaju jata brancina, orada, cipala, očada, šargi i druge ribe.

Ima Frapa i svoj sushi bar u restoranu Ancora, pa je valjalo za ovu prigodu kušati jadranske namirinice pripremljene po japanskoj tehnici. Tehnika je vrlo pitoreskna i u pripremi, ali i u varijacijama posluživanja i ponude na stolu. Recimo samo, štapići su letjeli na sve strane! Samo nabrajanje vrsta zalogaja potrajalo bi koliko i konzumacija. A uvod u ovu egzotiku bio je posjet jezeru Zmajevo oko, jedinstvenom po mnogo čemu, pa i po jednoj od legendi, a to je, ako se zaljubljeni okupaju u jezeru, njihova će ljubav biti vječna.

Drugo jutro, okupano suncem, obećavalo je sjajnu avanturu. Najprije šetnjom od marine do stare rogozničke rive, a onda i ukrcajem u ribarsko-izletnički brod Avanturiero. Mario Mladinić, priča nam legende o svakom otočiću i puntalu, o svjetioniku Mulo, sve dojmljivo osim plovidbe kraj otoka Velika Smokvica, gdje dojučerašnji vlasnik Agrokora, ima rezidenciju, na koju stiže helikopterom.

Povukli su ribari i koću nakratko i uz veliku znatiželju Gastronauta za ulovom, digli kašetu-dvije raznovrsne ribe, trilja, oslića, patarača, muzgavaca, lignjuna i jednog omanjeg rošpa. Mornar i kuhar Stipe, očas je očistio i pripremio ulov. Vrlo jednostavno i toliko ukusno da je ubrzo, još u plovidbi, nestao sa pladnjeva. Još jedan dokaz da je najbolja riba, friška riba i da se na moru jede  s triput više gušta. A rogoznički ribari opravdali su svoj ugled i mjesto u povijesti.

E sad, što je prava hrana ovoga kraja u suvremenom kreativnom izdanju, pokazala je na djelu Marija Pavić, mlada vlasnica i glavna kuharica restorana Atrium. Sa svojom kuharskom ekipom i uz voditeljsku pomoć svog supruga Marija, ona je prava riznica receptura, koje već i pričom omamljuju gosta, a gotovim i posluženim jelima pretvaraju ga u uzvišenog uživatelja u svakom zalogaju.

Pašteta od ugora, s kruhom od sipe, orzoto sa repovima od škampa, tikvicama i sušenim rajčicama, duet tune i sabljarke sa rogozničkom mišancom i paradižot s kozjim mlijekom – zavrijeđuju cijeli jedan esej o ravnoteži okusa, o mjeri začina o autentičnosti i svježini namirnica, o mirisima koji se sljubljuju s mirisom mora...

Marija i Mario, bez imalo dvojbe nesebično sam nam dali recepte za paštetu i kruh, pa ih, eto, proslijeđujemo i vama;

PAŠTETA OD UGORA

(sastojci za 4 osobe)

- ugor 1 kg

- kiseli krastavci 0,05 kg

- kapari 0,05 kg

- majoneza 0,10 kg

- maslac 0,10 kg

- sol, papar 

Ugora dobro očistiti i isprati te ga skuhati u vodi uz dodatak kapule, mrkve, češnjaka i malo celera.

Kada je kuhan izvaditi ga i prohladiti na pladnju. Kada se ohladi odvojiti rep i baciti jer ima puno kosti. U blender naribati kisele krastavce te dodati kapare, majonezu, maslac na sobnoj temperaturi i začine po želji.

Sve kratko izmiksati i pustiti da se prohladi i da se začini prožmu. Servirati sa kruhom od sipe. Dobar tek !!!

CRNI KRUH  SA SIPOM

(sastojci za 4 osobe)

- brašno 850 1 kg

- kvasac 1 kockica

- mlijeko 1 dl

- šećer

- crnilo sipe 1 čajnu žličicu

- sipa 20 dkg

- sol

- ulje

U plastičnu zdjelu prosijati brašno, dodati okolo sol, a u sredinu kvasac, koji smo prethodno stavili u mlijeko s malo šećera da se razradi, maslinovo ulje i crnilo sipe, te nakraju na kockice narezanu sipu, koju smo prethodno skuhali i ogulili joj kožu.

Umijesiti kruh i kada se tijesto digne staviti ga u pleh za pečenje i peći 45 min na 200 °C.

SJEĆANJE NA BUDUĆNOST

More se valja od juga, vjetar okreće na jači jugozapadnjak, oblaci tmasti na zapadu, sumrak dolazi s istoka.....Oko mene i moje barke na pučini, šest galebova. Lovim ribice, jednu pustim natrag u more da živi, jednu bacim galebovima, a jednu ostavim za sebe. Samo prividno sam gospodar života i gladi. Galebovi me šutke gledaju. Tko zna što li misle i što smjeraju.
P.S.
Odoh ja kući polako.

(27.03.2010)

SOMMELIERSKI GORDIJSKI ČVOR

Nisam još kupio čaše za sva vina koja volim piti, pa me tradicija spašava;
iz bokalete pijem malvaziju i teran
a iz bukare maraštinu i benkovački shiraz

SUSJEDIMA U GOSTE

SUSJEDIMA U GOSTE

Petnaestak članova Zbora turističkih novinara HND-a, predvođenih predsjednicom Zbora i organizatoricom ovog putovanja i boravka, Karin Mimica, na poziv regionalne Komore za obrt i turizam Krško, gostovalo je 6. i 7. veljače u Krškom i okolici. Bilo je to pravo malo studijsko putovanje i obilazak, nama bliskog, ali malo poznatog dijela Dolenjske. Domaćini su srdačnim dočekom i bogatim programom ugodno iznenadili goste.

Koliko im je taj posjet bio značajan, govori i činjenica da su na dočeku bili hrvatska veleposlanica u Sloveniji, Vesna Terzić, ekonomski savjetnik u slovenskom veleposlanstvu, u Zagrebu, Jakob Štunf, župan općine Krško, Stanko Miran i cijeli niz predstavnika turističkog, kulturnoga i gospodarskog života Krškog.

Svi su se oni, pozdravljajući goste složili oko činjenice da bi gospodarska i turistička suradnja Slovenije i Hrvatske trebala biti puno bolja, a to osobito vrijedi za pogranične krajeve. Veleposlanica, Vesna Terzić, istaknula je odlične rezultate zajedničke turističke prezentacije na Dalekom Istoku, što bi trebao biti primjer i za druge vrsti gospodarske suradnje.

Nad bogatim povijesnim naslijeđem Krškog, dominira kaštel Rajhenburg, obnovljen uz pomoć sredstava Europske unije 2012. godine. Nastalo u dvanaestom stoljeću, zdanje je bilo mjesto vrlo raznolikih previranja i burne povijesti, vlasništvo nadbiskupa i grofovskih obitelji, sjedište i gospodarski centar trapista, nacistički sabirni centar za interniranje, ženski politički zatvor, kazneni zatvor..... da bi konačno postao kulturni spomenik i turistička znamenitost toga kraja.

Hrvatski novinari nisu skrivali iznenađenje i zadovoljstvo, što iza sive pozadine velike nuklearke Krško, otkrivaju ubavi gradić s oko sedam tisuća stanovnika i njegovu bogatu okolicu, s razvijenim gospodarstvom, obrtništvom, zemljoradnjom i sve više potenciranim turizmom.

Domaćini su na svakom koraku pokazivali svoju susretljivost i darežljivost, hvaleći se usput svojim vrijednostima i dosezima.

Uslijedili su obilasci stare gradske jezgre, sa sjajnim obnovljenim mjesnim muzejom, obilasci vinskih podruma i nekoliko restorana, u kojima se posebno njeguje regionalna kuhinja, podignuta na visoku razinu suvremenih gastro trendova.

Prije toga, u Rajhenburgu, kušali su se proizvodi hiše Trt i obitelji Kunej, poznati po vinu i čokoladi, čak i objedinjeni u čokoladnim vinima.

Valja reći da je to slovensko područje vinogradarski bogato, a od sorti dominiraju cviček, s kojim se osobito ponose, i frankovka.

Tako u malom mjestu Raka, imaju Cvičekov hram, veličine jedne veće obiteljske kuće, izgrađen zajedničkim sredstvima trideset i dvojice vinara, udrugom koja posebno uzgaja i štuje cviček. Domaćini su se, uz cviček,  pohvalili svojom autohtonom krško-poljskom svinjom, koja je gastronomski hit, njihovom mjesnom raškom čibulom, ljubičastim lukom kojeg je uzgojio, ni manje ni više, nego djed Melanije Trump. Hram vjerojatno jedinstven po zadrugarstvu u Europi. Kao dobrodošlicu, vinari su doveli poznati muški zbor, koji je u Sloveniji po kvaliteti odmah uz čuveni Slovenski oktet. Deset mladih pjevača, poslije nekoliko tradicionalnih slovenskih napjeva, brzo su otaspoložili i raspjevali goste izvedbom i nekoliko naših znanih klapskih pjesama.

Cijelu i bogatu storiju, ispričao je novinarima, nadasve uspješni i mladi vinar, Lojze Kerin, u svojoj Hiši Frankinje, i ponudio na degustaciju velik broj vina, peninu Marija Rosa, čak i bijelu frankovku, izvrsni vinski liker Keros, te samo navrh jezika vinjak od 56 posto alkohola, koji u bačvama leži od 2003. godine i još nije spreman za tržište.

Objedovalo se u restoranu Ribnik (Brestanica), vlasnika, Bogdana Dulara, koji je i vinar. Osobite komplimente, Dular je dobio za središnji pjat: pečeni file smuđa, s kuhanom blitvom i pinjolima, te zapečenom palentom, a sve začinjeno s maslinovim uljem!

Tu je održana i Skupština Zbora turističkih novinara HND-a. Kako nema turističkog novinarstva bez osjećanja turizma na terenu i ove godine u planu je nekoliko studijskih putovanja za članove Zbora. Nastavlja se sa suorganizacijom Dana reportaža Fra Ma Fu, u Virovitici, koji je osmislio predsjednik novinara Virovitice i član Zbora, Goran Gazdek.  a također i s manifestacijom i natječajem za najbolju reportažu Marko Polo u suorganizaciji sa FIJET-om (Međunarodna udruga turističkih novinara i pisaca o turizmu), čija je međunarodna potpredsjednica članica Zbora - Tina Čubrilo. Članovi Zbora su pozvani da već sada počnu izdvajati svoje i tuđe kvalitetne putopisne reportaže te da se angažiraju oko prikupljanja nagrada za buduće nagrađene reportaže.

Naglašeno je da treba kontinuirano raditi na jačanju suradnje s turističkim organizacijama, udruženjima i strukovnim organizacijama. U tome smislu najavljena je suradnja i sa Savezom kuhara mediteranskih i europskih regija, po pitanju praćenja na terenu njihovih natjecanja koja s hranom promoviraju i turizam. U zadnjih godinu dana Zbor turističkih novinara je postao bogatiji za još 16 članova.

Smještajem i hranom, goste je počastio i Srečko Kunst, veoma srdačni domaćin, vlasnik dvaju restorana i hotela.

Nekad u Sloveniji popularan, a odnedavno temeljito obnovljen restoran Tri Lučke, na brdu Sremič, iznad Krškog, bio je posljednji u nizu domaćina. Andreja i Igor Zorko, pokazali su s ponosom svoje veliko i vrhunski uređeno zdanje. Usred restorana je stara podrumarska preša, iz 1874 godine, koja je odjednom mogla istještiti 5.000 litara mošta. Zaštićena je i na najbolji mogući način uklapa se u interijer.

Ponuđeni su bili birani zalogaji kreirani od mlade kuharske ekipe, na čelu koje je chef, Dean Masnak.

Moglo se tu uživati u karpaču od kalifornijske pastrve, uz heljdin, krumpirov i kukuruzni kruh, u krem juhi od tri vrste mrkve, s prženim i mljevenim goveđim jezikom.

Na pjatu se našao i flam krško-poljske svinje, za ovu prigodu posebno obrađen. Posluživala su se vina vinara Jerneja Žarena, a za kraj i laški rizling (predikat), berbe 16.12.2009, uz desert od pečenih jabuka.

Vinar, Janez Živič, svakom je gostu, u ime svih domaćina Krškog, darivao magnum cvičeka.

Hrvatski turistički novinari, na rastanku, mogli su se samo iskreno zahvaliti na bogatom gostoprimstvu i poželjeti više sličnih druženja i suradnje. Studijsko putovanje može se ocijeniti više nego uspješnim, jer je Karin Mimica, kao organizatorica, dobila još nekoliko poziva za slične posjete Sloveniji.

Dan nakon odlaska iz Krškog, u Sloveniji je bio državni praznik – Dan kulture! U povodu sjećanja na France Prešerna, nacionalne književne ikone, koji je preminuo 8. veljače 1849 godine. Jedina država koja ima za državni praznik Dan kulture. Čestitke!

Budimir Žižović

UCVIRKENFEST

Čvarak za Europsku uniju

STRUGALICA 
Piše: Damir Strugar   
Lako se politički uključiti u Europsku uniju! Lijepo se kandidiraš kao neki nagluhi bivši rockeri, narod te obožava i jedva čeka da te izabere kao svog predstavnika u Bruxellessu. Međutim, pravi znalci, majstori dobre kuhinje i europejci gastronomskih smjerova, samo sa pravim delicijama hitaju u prestolnicu Europske unije. A jedno od takvih "pomoćnih sredstava" za ulazak u EU je njegovo veličanstvo - čvarak. U Istri ga nazivaju još i ucvirkom, žmarom ili črčkom. Bilo kako bilo, već se 12 godina zaredom u čast čvaraka održava tradicionalni "Ucvirkenfest". Tako je bilo i ove subote na katu tržnice u Puli, gdje su posjetioci mogli degustirati orzoto s ucvirkima i suhim rebrima, mladi sir s mrvljenim žmarima, pogačice sa črčkima, pešt od čvaraka na palenti, zampone s tartar umakom, cigare od duvan čvaraka. Naravno da takva značajna gastronomska manifestacija ne može proći bez nazočnosti moga lika, a ovaj put sam malo zakasnio pa sam za desert popio "jezikovu juhu od čvaraka". Naime, javno su me pred uzvanicima zbog kašnjenja kritizirali Vlado Orlić iz agencije "Avenue", jedan od organizatora ove manifestacije, Renato Perc, direktor i dobri duh pulske Tržnice i Budimir Žižović, ideolog "Ucvirkenfesta", novinar, spisatelj, radijski voditelj i diplomirani čvarkolog. Nakon što sam se odmah primio tanjura, hrane, žlice, vilice i čaše malvazije, bacio sam se na posao... - Čvarak je jelo bogatih seljaka i siromašnih građana, jelo ljubitelja jake hrane i začina, takozvanih napaljenih gurmana, ali i probirljivaca za trpezom te produhovljenih bonkulovića! - kao iz topa citira samoga sebe Budimir Žižović, popularni Žižo. Čovjek, drug i erudita, koji je o njegovom veličanstvu čvarku napisao prekrasan psihološko-sociološki esej, koji je čak i meni, tvrdokornom ali strogom i pravednom gastronomu, natjerao suze na oči i sline u usta. I dok ljuštim delicije od čvaraka na terasi prvog kata pulske Tržnice, razgovaram sa Vladom, Renatom i drugim gostima o tome zašto je čvarak toliko skup? Naime, u ovom trenutku kilogram stoji oko 100 kuna. Međutim, u mega-marketima cijena se penje i do 150 kuna za kilogram! I dok su nekad čvarci bili relativno jeftini i koštali svega 50-ak kuna, cijena je sad odletjela u nebo! Puležani smatraju da je tome kriv baš Žižo, jer je općom popularizacijom čvarke pretvorio u brend, a zna se da "brend" ima i europske cijene! Pa sada ti vidi: čvarak je trenutno skuplji i od slavonske kobasice i od dalmatinske pancete i od istarskog omobola. No, što da se radi. Nekadašnja hrana za sirotinju - bakalar, crni i kukuruzni kruh, pa i jota i maneštra - postali su vrhunski i skupocjeni specijaliteti. A takva sudbina snašla je i čvarke... - Čvarak je ruralno jelo koje se prošverca na gradski stol, teško i masno jelo koje je industrija prerade mesa pokušala rafinirati prešanjem do iznemoglosti! - objašnjava tajnu uspjeha čvaraka Žižo. - Međutim, unatoč negativističkom urbanom stavu spram ucviraka iliti žmara, čvarak se žilavo drži stola i postaje prava dragocjenost izvan klasičnog objeda, osobito uz kukuruzni kruh, češnjak ili kapulu, domaću rakiju ili vino! Čvarak je nekad bio sporedni proizvod pri topljenju masti, no danas bi se moglo tvrditi suprotno! I zato živjelo Njegovo Visočanstvo - Čvarak! - ustvrdio je optimistički Žižo. I što onda drugo reći nego zaželjeti čvarku dobrodošlicu u Europsku uniju? Njam,njam...

Objavljeno 10/02/13 u 09:18 AM unutar kategorije Naslovnica • Strugalica