Neizgovorena
besjeda na otvorenju, kojeg nije bilo, izložbe grafika i pokojeg svježeg ulja,
Erosa Čakića, u Dva ferala:
ZONA KANDLER – CHIAROSCURO
Njima
površnima svijet je običan. I rođacima, po sili prirode, besvjesnima, svaka
ulica, pa i ulica Kandler, bit će obična zona. Skučenim obzorima ograničen
vidokrug obične noći, običnoga dana, običnog sfumata – u geometrijskoj podlozi
slučajno umetnuti povremeni organički detalji.
E,
ali za nas odabrane, s druge strane ulice, za nas obdarene pijanstvom života,
nikad nije niti će biti tako. Premda i mi znamo biti neoprostivo zaboravni. Kao
što dijete s vremenom zaboravi je li mu bila draža lijeva ili desna majčina
sisa.
Mi
stvaramo magiju, magija stvara nas. Mi imamo dva ferala – jedan za dan, a drugi
za noć. I zato se nikad nećemo izgubiti u Kandlerovoj. Pardon, gubit ćemo se –
da! Ali se nećemo izgubiti.
I
poslije jednoga dugog vijeka, papagaji to nazvaše art zonom. Kako veličanstveno
i kako genijalno!
Oprostite,
a smije li se pušiti u art zoni?
Ma
ne mi, mi smo već odavno popušili, nego smo mislili na vas.
Suzi,
natoči nam još po jednu grapicu. Tako je Renato volio nervirati Slavicu. A Suzi
je naravno bila bogat organički komad u ovoj istoj kavanskoj nepravilnoj geometriji.
Fala
Erosu što mi je bio uglavnom pouzdani pratilac u životu, pa nek bude i još
malo. A fala ovome Erosu ovdje što nas vraća ovim svojim skromnim
obilježavanjem svojevremenog dolaska u svijet života, a potom i u svijet
umjetničkih opasnosti – dakle , što nas vraća u kolijevku svih naših pitanja:
ima li zaista smisla biti dobrodušan prema besvjesnima. Jer ovo su teška
vremena za odgovore. Lako nam je bilo nekad, bilo nas je više, pilo se više;
imali smo Renata, Đanija, Mandu, Demira, Batu, (dodajte i vi koje ime, molim
vas – naglas!). Odgovori su se slobodno šetali oko nas, mogli smo ih birati,
igrati se s njima, u tom obilju mogli smo ih i gubiti, opet bi ih našli ili
iste ili slične. Svi odgovori iz tog vremena bili su točni. U pijanstvu života
odgovori su ti najbolji prijatelji, dao bi im krvi ispod kože.
Sad
su odgovori amorfna neka neuhvatljiva bratija. Možda ih jednoga dana opet ovdje
nađemo. Valja pokušati.
Dajte
nam ovdje još jednu turu, jer ako se posve trijezni suočimo s uzaludnostima –
ode nam naša Kandlerova i njihova art zona u pizdu materinu!
Ovim
pićem (dajte dignite čaše) nazdravimo našem mladom veteranu životne škole
Kandler - Erosu Čakiću!
Nema komentara:
Objavi komentar