SUSJEDIMA U GOSTE

SUSJEDIMA U GOSTE

Petnaestak članova Zbora turističkih novinara HND-a, predvođenih predsjednicom Zbora i organizatoricom ovog putovanja i boravka, Karin Mimica, na poziv regionalne Komore za obrt i turizam Krško, gostovalo je 6. i 7. veljače u Krškom i okolici. Bilo je to pravo malo studijsko putovanje i obilazak, nama bliskog, ali malo poznatog dijela Dolenjske. Domaćini su srdačnim dočekom i bogatim programom ugodno iznenadili goste.

Koliko im je taj posjet bio značajan, govori i činjenica da su na dočeku bili hrvatska veleposlanica u Sloveniji, Vesna Terzić, ekonomski savjetnik u slovenskom veleposlanstvu, u Zagrebu, Jakob Štunf, župan općine Krško, Stanko Miran i cijeli niz predstavnika turističkog, kulturnoga i gospodarskog života Krškog.

Svi su se oni, pozdravljajući goste složili oko činjenice da bi gospodarska i turistička suradnja Slovenije i Hrvatske trebala biti puno bolja, a to osobito vrijedi za pogranične krajeve. Veleposlanica, Vesna Terzić, istaknula je odlične rezultate zajedničke turističke prezentacije na Dalekom Istoku, što bi trebao biti primjer i za druge vrsti gospodarske suradnje.

Nad bogatim povijesnim naslijeđem Krškog, dominira kaštel Rajhenburg, obnovljen uz pomoć sredstava Europske unije 2012. godine. Nastalo u dvanaestom stoljeću, zdanje je bilo mjesto vrlo raznolikih previranja i burne povijesti, vlasništvo nadbiskupa i grofovskih obitelji, sjedište i gospodarski centar trapista, nacistički sabirni centar za interniranje, ženski politički zatvor, kazneni zatvor..... da bi konačno postao kulturni spomenik i turistička znamenitost toga kraja.

Hrvatski novinari nisu skrivali iznenađenje i zadovoljstvo, što iza sive pozadine velike nuklearke Krško, otkrivaju ubavi gradić s oko sedam tisuća stanovnika i njegovu bogatu okolicu, s razvijenim gospodarstvom, obrtništvom, zemljoradnjom i sve više potenciranim turizmom.

Domaćini su na svakom koraku pokazivali svoju susretljivost i darežljivost, hvaleći se usput svojim vrijednostima i dosezima.

Uslijedili su obilasci stare gradske jezgre, sa sjajnim obnovljenim mjesnim muzejom, obilasci vinskih podruma i nekoliko restorana, u kojima se posebno njeguje regionalna kuhinja, podignuta na visoku razinu suvremenih gastro trendova.

Prije toga, u Rajhenburgu, kušali su se proizvodi hiše Trt i obitelji Kunej, poznati po vinu i čokoladi, čak i objedinjeni u čokoladnim vinima.

Valja reći da je to slovensko područje vinogradarski bogato, a od sorti dominiraju cviček, s kojim se osobito ponose, i frankovka.

Tako u malom mjestu Raka, imaju Cvičekov hram, veličine jedne veće obiteljske kuće, izgrađen zajedničkim sredstvima trideset i dvojice vinara, udrugom koja posebno uzgaja i štuje cviček. Domaćini su se, uz cviček,  pohvalili svojom autohtonom krško-poljskom svinjom, koja je gastronomski hit, njihovom mjesnom raškom čibulom, ljubičastim lukom kojeg je uzgojio, ni manje ni više, nego djed Melanije Trump. Hram vjerojatno jedinstven po zadrugarstvu u Europi. Kao dobrodošlicu, vinari su doveli poznati muški zbor, koji je u Sloveniji po kvaliteti odmah uz čuveni Slovenski oktet. Deset mladih pjevača, poslije nekoliko tradicionalnih slovenskih napjeva, brzo su otaspoložili i raspjevali goste izvedbom i nekoliko naših znanih klapskih pjesama.

Cijelu i bogatu storiju, ispričao je novinarima, nadasve uspješni i mladi vinar, Lojze Kerin, u svojoj Hiši Frankinje, i ponudio na degustaciju velik broj vina, peninu Marija Rosa, čak i bijelu frankovku, izvrsni vinski liker Keros, te samo navrh jezika vinjak od 56 posto alkohola, koji u bačvama leži od 2003. godine i još nije spreman za tržište.

Objedovalo se u restoranu Ribnik (Brestanica), vlasnika, Bogdana Dulara, koji je i vinar. Osobite komplimente, Dular je dobio za središnji pjat: pečeni file smuđa, s kuhanom blitvom i pinjolima, te zapečenom palentom, a sve začinjeno s maslinovim uljem!

Tu je održana i Skupština Zbora turističkih novinara HND-a. Kako nema turističkog novinarstva bez osjećanja turizma na terenu i ove godine u planu je nekoliko studijskih putovanja za članove Zbora. Nastavlja se sa suorganizacijom Dana reportaža Fra Ma Fu, u Virovitici, koji je osmislio predsjednik novinara Virovitice i član Zbora, Goran Gazdek.  a također i s manifestacijom i natječajem za najbolju reportažu Marko Polo u suorganizaciji sa FIJET-om (Međunarodna udruga turističkih novinara i pisaca o turizmu), čija je međunarodna potpredsjednica članica Zbora - Tina Čubrilo. Članovi Zbora su pozvani da već sada počnu izdvajati svoje i tuđe kvalitetne putopisne reportaže te da se angažiraju oko prikupljanja nagrada za buduće nagrađene reportaže.

Naglašeno je da treba kontinuirano raditi na jačanju suradnje s turističkim organizacijama, udruženjima i strukovnim organizacijama. U tome smislu najavljena je suradnja i sa Savezom kuhara mediteranskih i europskih regija, po pitanju praćenja na terenu njihovih natjecanja koja s hranom promoviraju i turizam. U zadnjih godinu dana Zbor turističkih novinara je postao bogatiji za još 16 članova.

Smještajem i hranom, goste je počastio i Srečko Kunst, veoma srdačni domaćin, vlasnik dvaju restorana i hotela.

Nekad u Sloveniji popularan, a odnedavno temeljito obnovljen restoran Tri Lučke, na brdu Sremič, iznad Krškog, bio je posljednji u nizu domaćina. Andreja i Igor Zorko, pokazali su s ponosom svoje veliko i vrhunski uređeno zdanje. Usred restorana je stara podrumarska preša, iz 1874 godine, koja je odjednom mogla istještiti 5.000 litara mošta. Zaštićena je i na najbolji mogući način uklapa se u interijer.

Ponuđeni su bili birani zalogaji kreirani od mlade kuharske ekipe, na čelu koje je chef, Dean Masnak.

Moglo se tu uživati u karpaču od kalifornijske pastrve, uz heljdin, krumpirov i kukuruzni kruh, u krem juhi od tri vrste mrkve, s prženim i mljevenim goveđim jezikom.

Na pjatu se našao i flam krško-poljske svinje, za ovu prigodu posebno obrađen. Posluživala su se vina vinara Jerneja Žarena, a za kraj i laški rizling (predikat), berbe 16.12.2009, uz desert od pečenih jabuka.

Vinar, Janez Živič, svakom je gostu, u ime svih domaćina Krškog, darivao magnum cvičeka.

Hrvatski turistički novinari, na rastanku, mogli su se samo iskreno zahvaliti na bogatom gostoprimstvu i poželjeti više sličnih druženja i suradnje. Studijsko putovanje može se ocijeniti više nego uspješnim, jer je Karin Mimica, kao organizatorica, dobila još nekoliko poziva za slične posjete Sloveniji.

Dan nakon odlaska iz Krškog, u Sloveniji je bio državni praznik – Dan kulture! U povodu sjećanja na France Prešerna, nacionalne književne ikone, koji je preminuo 8. veljače 1849 godine. Jedina država koja ima za državni praznik Dan kulture. Čestitke!

Budimir Žižović

UCVIRKENFEST

Čvarak za Europsku uniju

STRUGALICA 
Piše: Damir Strugar   
Lako se politički uključiti u Europsku uniju! Lijepo se kandidiraš kao neki nagluhi bivši rockeri, narod te obožava i jedva čeka da te izabere kao svog predstavnika u Bruxellessu. Međutim, pravi znalci, majstori dobre kuhinje i europejci gastronomskih smjerova, samo sa pravim delicijama hitaju u prestolnicu Europske unije. A jedno od takvih "pomoćnih sredstava" za ulazak u EU je njegovo veličanstvo - čvarak. U Istri ga nazivaju još i ucvirkom, žmarom ili črčkom. Bilo kako bilo, već se 12 godina zaredom u čast čvaraka održava tradicionalni "Ucvirkenfest". Tako je bilo i ove subote na katu tržnice u Puli, gdje su posjetioci mogli degustirati orzoto s ucvirkima i suhim rebrima, mladi sir s mrvljenim žmarima, pogačice sa črčkima, pešt od čvaraka na palenti, zampone s tartar umakom, cigare od duvan čvaraka. Naravno da takva značajna gastronomska manifestacija ne može proći bez nazočnosti moga lika, a ovaj put sam malo zakasnio pa sam za desert popio "jezikovu juhu od čvaraka". Naime, javno su me pred uzvanicima zbog kašnjenja kritizirali Vlado Orlić iz agencije "Avenue", jedan od organizatora ove manifestacije, Renato Perc, direktor i dobri duh pulske Tržnice i Budimir Žižović, ideolog "Ucvirkenfesta", novinar, spisatelj, radijski voditelj i diplomirani čvarkolog. Nakon što sam se odmah primio tanjura, hrane, žlice, vilice i čaše malvazije, bacio sam se na posao... - Čvarak je jelo bogatih seljaka i siromašnih građana, jelo ljubitelja jake hrane i začina, takozvanih napaljenih gurmana, ali i probirljivaca za trpezom te produhovljenih bonkulovića! - kao iz topa citira samoga sebe Budimir Žižović, popularni Žižo. Čovjek, drug i erudita, koji je o njegovom veličanstvu čvarku napisao prekrasan psihološko-sociološki esej, koji je čak i meni, tvrdokornom ali strogom i pravednom gastronomu, natjerao suze na oči i sline u usta. I dok ljuštim delicije od čvaraka na terasi prvog kata pulske Tržnice, razgovaram sa Vladom, Renatom i drugim gostima o tome zašto je čvarak toliko skup? Naime, u ovom trenutku kilogram stoji oko 100 kuna. Međutim, u mega-marketima cijena se penje i do 150 kuna za kilogram! I dok su nekad čvarci bili relativno jeftini i koštali svega 50-ak kuna, cijena je sad odletjela u nebo! Puležani smatraju da je tome kriv baš Žižo, jer je općom popularizacijom čvarke pretvorio u brend, a zna se da "brend" ima i europske cijene! Pa sada ti vidi: čvarak je trenutno skuplji i od slavonske kobasice i od dalmatinske pancete i od istarskog omobola. No, što da se radi. Nekadašnja hrana za sirotinju - bakalar, crni i kukuruzni kruh, pa i jota i maneštra - postali su vrhunski i skupocjeni specijaliteti. A takva sudbina snašla je i čvarke... - Čvarak je ruralno jelo koje se prošverca na gradski stol, teško i masno jelo koje je industrija prerade mesa pokušala rafinirati prešanjem do iznemoglosti! - objašnjava tajnu uspjeha čvaraka Žižo. - Međutim, unatoč negativističkom urbanom stavu spram ucviraka iliti žmara, čvarak se žilavo drži stola i postaje prava dragocjenost izvan klasičnog objeda, osobito uz kukuruzni kruh, češnjak ili kapulu, domaću rakiju ili vino! Čvarak je nekad bio sporedni proizvod pri topljenju masti, no danas bi se moglo tvrditi suprotno! I zato živjelo Njegovo Visočanstvo - Čvarak! - ustvrdio je optimistički Žižo. I što onda drugo reći nego zaželjeti čvarku dobrodošlicu u Europsku uniju? Njam,njam...

Objavljeno 10/02/13 u 09:18 AM unutar kategorije Naslovnica • Strugalica 

ZELENA MINESTRINA

ZELENA MINESTRINA

25 dag brokule

25 dag karfiola

½ glavice luka

2 česna češnjaka

1 mrkva

1 žlica brašna

4 žlice masliunova ulja

list celera

peršin

sol, papar

Luk najseckajte i kratko popržite na ulju. Kad uvene, dodajte sitno nasječenu mrkvu i kosani češnjak. Slijedi brašno. Sve treba dobro promiješati, a onda zaliti s litrom i pol vode. Kad zakuha, dodajte nasječeni karfiol i brokulu, celer i peršin. Posolite i pustiti 15 minuta da kuha. Na kraju dodajte malo papra.

U gotovu minestrinu možete dodati i knedlice od griza:

dodatak: knedlice od griza

1 jaje

5 dag maslaca

3 žlice griza

sol

Vilicom malo zgnječite maslac, razbijte u nj jaje i dodajte griz. Sve skupa dobro izmiješajte da se napravi pasta. Pustite da odstoji pola sata. Žličicom vaditi knedlice i ukuhajte u minestrinu. Tri ili četiri minute.

LJUDI I SJEĆANJA

JEDNO MOJE SJEĆANJE NA ZLATKA MEĐIMORECA

Ima situacija kada netko jednostavno otvori vrata i uđe u tvoj život, a ti to veselo prihvatiš. Takav je za mene bio Zlatko Međimorec. Naše poznastvo bilo je površno, druženje vrlo rijetko, zajedničke teme uglavnom neuhvatljive, ali veselo ozračje susreta sve je ovo nadilazilo. I uvijek započinjalo: Pa gdje si ti dragi Zlatko/Žižo!

Čuo sam ja, ne mogu reći da nisam, da je Zlatko jedno vrlo ugledno ime u našem glazbenom svijetu, da su on i Vjekoslav Šutej osnovali Zagrebački komorni orkestar, da je bio vrstan glazbeni pedagog i svjetski čovjek. I zaljubljenik u Grožnjan i Istru, i da ju je osvojio za obitavalište.

Umro je nenadano u 68. godini, u ljeto 2015. godine, a ja sam, nemaran, za to saznao tek kasnije. Mislim da smo se zadnji puta vidjeli u Oprtlju, ili Momjanu, nisam siguran. I on je, u toj gužvi oko šanka, meni prišao, i rekao: Pa gdje si ti, dragi Žižo. Obradovao sam se, kao i svaki puta. Ali sjena nad tim susretom, bila je bliska mojoj slutnji da mi veseli, energični, uvijek za pametni razgovor inspirativni Zlatko, pomalo stoji u nekoj duboko intimnoj sjeni. Kasnije sam se nastojao korigirati, i reći sebi, a ne vidiš u njemu i malo sebe? Godinice. I poprilično, uza sav naš optimizam, uzaludnih borbi i uzaludnih filozofija. Uzeo sam i to u obzir, ali mi nije bilo dovoljno. Razgovori o slabostima nisu nikad, među nama, došli na red. Dosta je što većina drugih nalazi utjehu u žalopojkama.

Zlatko Međimorec bio je neobično domišljat čovjek, s time što je ovo – neobično, - meni najzanimljivije u domišljatosti.

Njegova majka živjela je sama u Rovinjskom selu. I za povremenih sinovljevih posjeta znala bi reći da ju je malo strah u toj njezinoj osami. Zašto strah, pitao bi ju Zlatko, pa ti majko živiš u kući koja je visoko ograđena, imaš masivni drveni portun. Iza svega toga ne vidi se dvorište, niti sam ulaz u kuću. Nemaš ni neke vrijednosti koje bi mogle biti mamac za lopove. Ukratko, nemaš nikakvih razloga za strah od nekih nasilnih upada.

Uzalud. Majka upravo od toga ima straha.

Sad dolazi do izražaja Zlatkova neobična domišljatost. Da bi majku konačno oslobodio osamljeničkoga straha, on kupuje veliku emajliranu ploču s karakterističnim likom, ispod kojega piše: Pazi, oštar pas. Ploču lijepo pričvrsti s vanjske strane masivnoga portuna. Majka to gleda i uzvraća: ali Zlatko, ja ne mogu brinuti još i o nekom velikom, opasnom psu. Dosta mi je brige o sebi samoj.

Ništa ne brini majko, veselo odgovara Zlatko. U prostranom dvorištu postavlja visoko rastegnutu čeličnu sajlu, a na nju, alkom okačeni lanac sa psećom ogrlicom. Još dodaje i veliku pseću kućicu s napisanim imenom psa i posudicom za hranu.

Majka opet molećivo, ali ja neću psa!

A Zlatko, nećeš ga ni imati, majko. Ovo je sve napravljeno samo zato da bi drugi bili uvjereni kako ti imaš velikog i opasnog psa i da te potencijalni lopovi i nasilnici u širokom krugu zaobilaze.

Pa dobro, nek ti bude, pristaje majka na tu imaginarnu zaštitu. Još joj sin savjetuje da koji puta s onim lancem prošeta po zategnutoj sajli, ne bi dočarala zvuk po kojem se može naslutiti da pas na lancu šeta uzduž dvorišta.

I vratila se sigurnost osamljenoj majci.

Sve do jednog nemilog dana, kada je policija zakucala na masivni portun. Iznenadila se parona, što li će policija na njezinu portunu.

Gospođo, službeni će glas, imamo dojavu da vaš pas napada ovce na obližnjim ispašama. Moramo obaviti izviđaj.

Zlatkova majka ne može vjerovati svojim ušima! Moj pas napada okolo ovce?

Da, upravo vaš pas. Ali ne samo da napada, već je učinio velike štete mjesnom ovčaru.

Pa nemoguće, jer ja nemam psa.

Hm, nemate psa, a imate ploču s upozorenjem na oštrog psa, imate duž cijelog dvorišta zategnutu sajlu i na njoj lanac s ogrlicom, imate veliku pseću kućicu, čak i posudu za hranu, - pa nemojte barem to zanijekati, gospođo.

Ne, ne, sve je to u redu, ne poričem, ali psa nemam. Evo mogu vam to i moji susjedi potvrditi.

 Gospođo, već smo se kod susjeda raspitali, upravo oni potvrdili su nam, do jednoga, da vi imate velikog i vrlo opasnog psa. Morat ćemo sastaviti zapisnik.

I nikoga, stvarno nikoga, brižna Zlatkova majka, nije mogla razuvjeriti u to da je štiti od osame veliki i opasni pas.

Eto, ponekad su nadahnuta gluma i scenografija uvjerljivije od stvarnog života. I tu se samo neki od nas mogu životno zaigrati.

Još nekim neobičnim domišljatostima uljepšavao je svoj život Zlatko Međimorec. Sve su ga one veselile, neovisno jesu li bile praktične, korisne ili su mu se pak  vraćale kao ova koju sam slobodno prepričao.

Plava vrpca Vjesnika 2016

 

DRAGI SLUŠATELJI I PRIJATELJI POMORSKE VEČERI........

U svom novinarskom pozivu, razgovarao sam s nekoliko dobitnika Plave vrpce Vjesnika i uvijek su te osobe bile prepune ponosa i s velikim nabojem emocija, onda kad bi prepričavale te traumatične trenutke spašavanja tuđih života. Sjećam se kad mi je pokojni Pero Kaluđerović, svojevremeni dobitnik Plave vrpce, u mikrofon izrekao: S ovom nagradom ja sam ispunio svoj životni cilj!

Tada i u sličnim trenucima nastojao sam sebi protumačiti kako to da ti tvrdi ljudi, s tragovima grubog života i rada na moru, mogu odjednom postati toliko tankoćutni. A uvjerio sam se da i prigodom primanja ovog priznanja nerijetko zatrepere glasom i zaiskre očima. A svaki od njih će reći, u tom trenutku nisam puno razmišljao – netko gine, a ja mu mogu pomoći? Pa onda i hoću.

Sad sam siguran da nitko ne zna koliko hrabrosti postoji u svakome od nas. Ovisno o prigodi, i onaj najdublji, nevidljivi potencijal hrabrosti može se začas u čovjeku probuditi, a da ni on sam nije bio svjestan da je posjeduje.

Plava vrpca Vjesnika, jedinstvena je takva nagrada u svijetu. Utemeljio ju je 1966. Ratko Zvrko, književnik i tadašnji urednik Pomorske redakcije u Vjesniku. Nakon gašenja Vjesnika, organizaciju dodjele nagrade je preuzeo Sindikat pomoraca Hrvatske te zadržao dotadašnji naziv nagrade, s obziom da i Sindikat ima glasilo – Pomorski vjesnik.

Prema statutu, dodjela nagrada, "Plava vrpca Vjesnika", osim za posebne pothvate spašavanja, izuzetno se može dodijeliti i onim osobama i skupinama ljudi koje su svojim naročitim djelom, zaslugom ili ostvarenjem doprinijeli općem priznanju hrvatskog pomorstva ili Hrvatske kao pomorske zemlje. Prvi put u povijesti dodjele nagrade iskorištena je ova mogućnost, kao zahvala i priznanje svim generacijama urednika i novinara Pomorske večeri, kazao je glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske Predrag Brazzoduro.

Takva mogućnost po prvi puta primijenjena je ove godine, pa je

emisija "Pomorska večer" Hrvatskog radija dobila Plavu vrpcu i plemenac Vjesnika kao jedinstvena radijska emisija koja već 64 godine promiče hrvatsko pomorstvo, brodarstvo i govori o svim temama vezanima uz more.

Marijan Babić, iz Poreča, nagrađen je Zlatnim prstenom i svilenim plamencom Plave vrpce Vjesnika, jer je noću iz valovitog mora spasio 75-godišnjeg Čeha. Babić je, nakon što je primio poziv Lučke kapetanije, k

renuo gliserom u potragu, zajedno sa 16-godišnjom kćeri Anabel i njenim 17-godišnjim prijateljem Arijanom.

Posada tankera "Vinjerac" Tankerske plovidbe iz Zadra, pod zapovjedništvom Milana Grbića primila je svileni plamenac Plave vrpce Vjesnika, jer je u moru između Kube i Paname uočila i spasila petoricu iscrpljenih, izranjavanih i dehidriranih kubanskih ribara, koji su četiri dana plutali na prevrnutom plovilu.

I tako sam se ja našao u onoj drugoj ulozi – ulozi dobitnika priznanja. Nikad je nisam očekivao, niti u snu, nikad nisam bio darovit za takve uloge. I dok je trajao program dodjele priznanja, ove godine u Opatiji, u ušima su mi promicali glasovi nekadašnjih urednika, spikera, poznatih i velikih radijskih imena, vrtile mi se zvučne špice i kretanja brodova... pozdrav posadi broda.......

Rekao sam sebi, bez prozirne patetike, pa ja primam dio te nagrade i u njihovo ime. Nije Pomorska večer ni počela sa mnom, a niti će završiti.

A ja sam je, što u suradnji što, samostalno, vodio trideset godina. Prije mene, na Radio Puli, nešto kraće vodio ju je Asim Čabaravdić, a onda nešto duže, Agneza Urošević. Sada je urednica Dorina Tikvicki. I vidim da odlično radi taj zahtjevni posao.

Sasvim sigurno i meni osobno velika je čast učinjena dodjelom ovoga priznanja. I koliko god, rekoh, uzimam tek mali dio ovoga priznanja, toliko mi je još veća nagrada što od velikog broja meni nepoznatih ljudi primam čestitanja, dok mi se obraćaju kao da sam im stari znanac, kućni prijatelj, a polovica od njih nosi kapetanske odore.

Također, brojne čestitke dobio sam od prijatelja na društvenim mrežama. Mogao sam samo pretpostaviti da je nekad magična radijska riječ dospijevala tako daleko i bivala tako bliskom.

Možda sam ipak djelić te Plave vrpce, za trideset godina uređivanja Pomorske večeri, i zaslužio. Sad moram biti siguran da jesam.

OKUSI MAĐARSKE

iz dnevnka jednog Gastronauta

Na spomen Mađarske, u nas je prva asocijacija poslije „Mađarice mlade“, beskonačna ravnica, ljuta, paprena jela i slasni kolači. Jedno osobito blisko područje, nama u Hrvatskoj, mogla bi i trebala biti mađarska Baranya. Most između Mađarske i Hrvatske. Ajmo mi među naše Hrvate, Baranjce mađarskog državljanstva i, dakako, Mađare. Najprije u Pečuh. Unatoč svakodnevnim brigama što ih egzistencijalno muče (kao i nas!), sretni su da mogu malo po domaću prodivanit, popričati i izjadati se. U svemu tome, ljudskom, čini se da nastoje primijeniti neka naša, baranjska, iskustva oko turizma. Zasad malo prate korak, ali kako su krenuli, mogli bi biti i vrlo ozbiljna konkurencija. Jer poljoprivredna proizvodnja ipak im je jača strana. Usto, imaju neke investicijske izvore čije tragove nisam uspio do kraja novinarski uloviti.

Ali ovo putovanje nije imalo za cilj usporedbu, nego originalnu introspekciju s obvezatnim uživanjem.

Gosti smo Turističke zajednice Mađarske i njihova direktora za južnu Europu, Marka Kincsesa, vrlo srdačno i izvan protokola, prihvaća nas i dočekuje generalna konzulica Hrvatske u Mađarskoj, sa sjedištem u Pečuhu, Vesna Haluga. Naši domaćini drže nas kao malo vode na dlanu i vode nas po svim znamenitim, kulturnim i gastronomskim mjestima u baranjskom krugu: Pecs, Harkany, Mohacs, Villany. Bremenit dojmovima, mogao bih o svakome mjestu napisati zanimljivu priču, ali pošto me u ovu misiju nije poslala uvažena Nina Obuljen, zadržat ću se najviše na gastro enološkim doživljajima.

Jer ja sam u misiji Gastronauta, pod kabanicom Karin Mimica i u društvu s dvadesetak novinara i isto toliko ugostitelja i turističkih radnika.

Prvo predjelo za oko i dušu bila je predpremijera izložbe (dan prije službenog otvorenja) u povodu sto godina od rođenja Zlatka Price. Još bliže srcu, kad sam vidio da je izloženo 35 slika i crteža iz Tarskog ciklusa.

Uvod u navikavanje nepca na ljutu hranu, napraviše nam u hrvatskom domu August Šenoa – gulaš/grah s obilnim svinjskim mesom. Skuhan u velikom kotlu. Malo tko nije uzeo repete. A domaćini nude sve do zadnje kaciole. E, sad se može dalje. Tu sam doznao da u Mađarskoj živi oko 70 tisuća Hrvata.

Gulaš/grah izgleda da je bio samo predjelo, jer uskoro smo u restoranu velike kulturne oaze Pečuha – Zsolnay centra, dobili središnje i tipično jelo ovoga kraja, a to je gusji batak s pireom od buče i pirjanim crvenim kupusom. Pravi užitak! Uz takav pjat nije se šaliti s vinom – malo premlada, ali osvježavajuća kupaža cabernet franca i shiraza Bock 2014.

Brži uzlet negoli sam očekivao.

Poslije toga lako je bilo sutradan šetati famoznim centrom Zsolnay, doduše ne na svih pet hektara, na koliko se usred grada prostire. Zahvaljujući tom centru najviše, Pech je 2010 godine bio europska prijestolnica kulture, a opet zahvaljujući tome, Zsolnay centar je svjetski obnovljen. Taj keramički centar svijeta, s nevjerojatno bogatim muzejom, mogao bi te danima okupirati.

Valja opet pobjeći na selo. Tko bi uopće po duljini naziva mogao i zapamtiti i napisati, da nije zanimljivog naziva restorana u njemu – Almalomb. Po nekoj domaćoj sorti jabuke. Tu je valjalo uživati u pjatu, pileća prsa u pireu od celera s rukolom i pečenim kruškama. Grofovski, reklo bi se. A Mađari obožavaju piti roze portugizac, koji je, usput rečeno, austrijskog porijekla.

Ne nabrajm sve detalje menija, jer me zanimaju samo zvjezdani dosezi.

A obiteljsko gospodarstvo Đure Jakšića, zvjezdano je, jer se po noći do njega može doći samo uz pratnju domaćina i njegovih djevojaka s petrolejkama. Đuro je dao ono što ima, dobru atmosferu, malo muzike (jedine u cijelom putovanju), malo svoga vinca i jedan gulaš/fažol. Skromno i od srca.

Treći dan je gastronomski nadmašio sve. Najprije smo na padinama vinogorja okruga Villany, s dvije i pol tisuće hektara vinograda. U najvećem podrumu je međunarodni sajam vina Franc&Franc Festival. A u natjecanju i prezentaciji samo su varijacije cabernet franc. I ekipa gastronauta bacila se u interno ocjenjivanje.

No, to je bio samo uvod u posjet vinarskom caru toga kraja, hotelijeru i vlasniku restorana, Jozsefu Bocku. Restoran Bock vrhunski je restoran i tamo sam jeo nešto nadnaravno dobro – perkelt od obraza crne mangulice s posuticama sa sirom i vrhnjem. Mangulica, kovrčava svinja, manja od prosječne i tankih nogu, može na trenutak nalikovati i na ovcu, gotovo zaboravljena rasa, postala je kulinarski hit u Europi. 

Dobiti obraz na pjatu, mogu samo povlašteni. A uz vrhunska crna vina, nagrađena na svjetskim smotrama, kakva toči gospodin Bock, učinila su užitak kraljevskim. Tamo bih se sad vratio. A u Bockov podrum ponovno bih išao samo uz pouzdanu pratnju, jer taj famozni Labirint ima pet tisuća četvornih metara. Dakako, jer vinar ima svojih 75 hektara vinograda i u kooperaciji još 160 hektara.

Nakon posjeta starome dvorcu Siklos, i njegovu muzeju vina i muzeju srednjovjekovnih sprava za mučenje uznika, dobro je došla večernja Tenkes 

Csarda.

U samome vrhu gastro ponude mađarske Baranye, našao se tu fiš paprikaš sa smuđom i bez ijedne koščice. Tako dobar fiš, u šminkerskoj restoranskoj verziji, još nisam jeo.

I konačno, četvrtoga i posljednjeg dana u vinariji Blum, uz klasičan mađarski objed ponuđena nam je i lijepa lepeza klasičnih mađarskih kolača. Ne zna se koji je bio bolji. Prava točka na pravome mjestu.

Lijepo, toplo, jesensko vrijeme trajalo je sve do iznad Rijeke, u povratku, naravno.

Nisam osobiti ljubitelj paprenih jela (jer u Istri se pod pojmom ljuto, podrazumijeva – kiselo!), ali sutradan, kad sam bio u svojoj kući, poželio sam pojesti nešto papreno! To ti je magnet mađarskog stola.

ORADERSKA GROZNICA